Belić Krinka
BIOGRAFIJA
Krinka Belić (Vrnjačka Banja, 20. jun 1921 – Pariz, 27. avgust 2004) bila je srpska slikarka modernističkog usmerenja i rukopisa, aktivna na likovnoj sceni Jugoslavije, Srbije i Francuske duže od pola veka. Iako obimnog i razvijenog stvaralačkog opusa koji broji više stotina slika i crteža, kolaža i asamblaža, kao i desetinu vrednih skulptura, nije imala priliku da se u potpunosti afirmiše u Jugoslaviji, niti joj je pripalo mesto koje raznovrsnošću opusa i snagom izraza zaslužuje. Upravo zato se, poput brojnih drugih slučajeva, delo Krinke Belić prvo priznaje i prepoznaje u inostranstvu (u Parizu i Njujorku, gde je ponela i nekoliko važnih priznanja za svoj rad), da bi je tek nakon 2000. godine prihvatila i lokalna sredina, te joj se priređuju retrospektivne izložbe u Beogradu (Galerija ULUS, 2015) i rodnoj Vrnjačkoj Banji (Zamak kulture, Kulturni centar Vrnjačke Banje, 2023). Gde treba tražiti uzroke za zakasnelo priznanje likovnog rada Krinke Belić u Srbiji? Da li u činjenici da je prvobitno, i odmah nakon oslobođenja zemlje, 1945. godine ušla u vezu a zatim i brak sa slikarem Božom Ilićem ili u činjenici da je po sopstvenoj odluci 1961. godine napustila Srbiju i opredelila se za teži i neizvesniji život u Parizu?
Splet raznih okolnosti doveo je do gotovo potpunog zaborava ličnosti i dela Krinke Belić nakon 1965. godine, iako je kvalitet i vrednost njenog rada rano primetio istoričar umetnosti i profesor Lazar Trifunović pišući osvrt na njenu prvu samostalnu izložbu tempera u Beogradu u dnevnom listu Politika, 12. novembra 1961. Iako sporadično prisutna na kolektivnim izložbama ULUS-a u Beogradu ili na Oktobarskom salonu u dva navrata (1977. i 1979), Krinka Belić je pre svega ostala srpska slikarka u Parizu, živeći na Monmartru i pokušavajući da se izbori za svoje mesto u kulturnom središtu Evrope i sveta. Istoričarka umetnosti Jelena Borović-Dimić je 2023. godine, na neki način, ispravila nepravdu vrativši Krinku Belić u njen rodni grad, u srpski Baden Baden, u Vrnjačku Banju. Tu joj je nakon višedecenijskog samoodabranog „izgnanstvaˮ priredila izuzetnu retrospektivnu izložbu na kojoj su bili izloženi pažljivo odabrani radovi, slike u različitim tehnikama, kolaži, crteži i skulpture iz raznih faza umetničinog opusa, iz zbirke od 366 dela koje je Krinka Belić želela lično da pokloni Kulturnom centru Vrnjačke Banje, što je ostvarila njena sestričina Nena Torbica Glum.
Krinka Belić je rođena u Vrnjačkoj Banji 1921. godine od oca Žike Belića i majke Natalije Stanković u porodici sa četvoro dece (dve kćerke i dva sina). U rodnom mestu je provela detinjstvo i mladost, završivši osnovnu školu. Nakon okončanja srednjeg obrazovanja u Beogradu, zajedno sa sestrom Darom odlazi u Švajcarsku, 1936. godine, gde u pansionu za odgoj mladih devojaka uči jezike, solo pevanje, klavir i otmeno ponašanje. Letnje raspuste provodi u Vrnjačkoj Banji gde se druži sa prijateljem iz detinjstva, Miodragom B. Protićem (1922‒2014), kasnijim uglednim istoričarem umetnosti, osnivačem i dugogodišnjim direktorom Muzeja savremene umetnosti u Beogradu (kojim rukovodi do penzionisanja 1980). O prijateljstvu sa Krinkom Belić, Protić nadahnuto i s velikom nostalgijom piše u svom delu Nojeva barka objavljenom u Beogradu za Srpsku književnu zadrugu, 1992. godine (drugo, dopunjeno izdanje štampano je 2000). Školu za primenjenu umetnost Krinka Belić pohađala je u Beogradu u klasi profesora Svetolika Lukića, a podučavali su je Zora Petrović, Milo Milunović i Jovan Bijelić. „Nostalgiju za domom porodicom, upijala je u porodici svoje bake Natalije u Vrnjačkoj Banji. Svetlost i senke pojedinih delova dana, njihovu igru i nestajanje, neobjašnjivu tugu prolaznosti, sete i mirise Vrnjačke Banje utiskivala je u sebe šetnjom pored Vrnjačke reke, ili u vrnjačkom parku ili u Paviljonu na Crkvenom brdu. Ti osećaji stečeni u ranoj mladosti davali su joj snagu i na Monmartruˮ (Borović-Dimić 2023, 6).
Na Akademiji u Beogradu, Krinka Belić se zaljubila u talentovanog i kratkotrajno uzdizanog slikara socijalističkog realizma, Božu Ilića (1919‒1993) poreklom iz Žitnog potoka kod Prokuplja. Posle rata odlučila se na udaju za njega, živeći u dosta teškom i komplikovanom braku koji je trajao narednih petnaest godina. Ovaj brak od početka počivao je na životu Krinke Belić u senci svog supruga, prvobitno veličanog i priznatog državnog slikara, a zatim odbačene i marginalizovane figure koja je silom prilika nestala sa javne scene, povukla se iz javnog života i vratila u Žitni potok, nakon izmene političke klime i konačnog raskida sa Informbiroom 1950. godine. Ilićev nesumnjivi slikarski talenat neposredno nakon Drugog svetskog rata prepoznala je tadašnja vrhovna vlast i stavila ga u službu propagande vlastite ideologije, priklanjajući se dominantnom izrazu socijalističkog realizma, po ruskom modelu. Monumentalna platna koja su glorifikovala tekovine NOB-a, ali i teme obnove i izgradnje, činila su u narednih nekoliko godina glavninu opusa Bože Ilića. Među njima se posebnom snagom izdvojilo delo Sondiranje terena na Novom Beogradu (1948), dimenzija 240×440 cm, danas u stalnoj postavci Narodnog muzeja u Beogradu. Nakon niza produktivnih godina, nastupile su zdravstvene tegobe, gubitak sluha, ali i gubitak podrške vlasti sa kojom je sarađivao, s obzirom na promenu političkog kursa i sve jasnijeg okretanja Jugoslavije Zapadu. U takvim okolnostima, Boža Ilić se, razočaran i depresivan, vratio u rodno mesto sa Krinkom Belić, gde se posvetio slikanju sasvim intimnih motiva poput pejzaža, mrtvih priroda i enterijera. Rođena u dobrostojećoj porodici i prosvećenoj sredini, školovana u Beogradu, Švajcarskoj i Parizu, Krinka Belić izdržala je petnaest godina braka, nadajući se da će se životne okolnosti promeniti. Početkom 1960. odlučila je da se razvede i izbori se za svoju egzistencijalnu i stvaralačku slobodu. Nakon prijema u članstvo ULUS-a, organizuje prvu samostalnu izložbu tempera pokazujući radove nastale između 1956. i 1961. u Paviljonu „Cvijeta Zuzorićˮ na Kalemegdanu. Tada njen rad primećuje i istoričar umetnosti Lazar Trifunović koji konstatuje da uprkos tradicionalnosti izraza i starinskom shvatanju likovnosti delo Krinke Belić pokazuje nagoveštaj sigurne osnove na kojoj se dalje može graditi (Trifunović 1961).
Odlazi u Pariz 1962, smešta se na Monmartru, gde započinje drugu životnu etapu koja će trajati do njene smrti 2004. godine. Prema rečima Jelene Borović-Dimić Krinka odlazi u Pariz puna ideala, ali se uskoro suočava sa teškom borbom za opstanak. Radi u fabrici trikotaže, guvernanta je deci u aristokratskim porodicama, živi u skromnim hotelima, a danju slika portrete turistima na Monmartru (Borović-Dimić 2023, 15). Noću se posvećuje umetnosti, razvijajući se pod uticajem dominantnih struja modernizma (fovizma, kubizma, ekspresionizma, novog realizma, primitivističke umetnosti Afrike), kombinujući figuraciju i apstrakciju, duboko u sebi noseći afinitet prema vizantijskoj umetnosti koji će se jasno ispoljiti u poznoj fazi njenog stvaralaštva, nakon 1985. godine, kako u tematskom registru (tema majčinstva kao parafraza motiva Bogorodice sa Hristom) tako i u formalnom pogledu. Naročito je interesantan upliv lokalnog, izvornog, primordijalnog izraza južno-američke umetnosti i kulture, primetan u delima nastalim u drugoj polovini šezdesetih i tokom ranih sedamdesetih godina (Ribari, Muzičari, Brazilka sa turbanom), kada Krinka Belić provodi nekoliko godina na ogromnom imanju svog oca Žike Belića u blizini glavnog grada Brazila, Brazilije gde stvara monumentalna platna inspirisana životom autohtonog stanovništa, Indiosa (Borović-Dimić 2023, 15). Pokazujući svoja platna nakon povratka u Pariz, skreće na sebe pažnju francuskih istoričara umetnosti koji počinju intenzivnije da prate njen rad i da zvanično pišu o njoj. Tako je pariski likovni kritičar Žan Katlen 1970. godine zapazio da Belić „u svojim delima otkriva i objedinjuje svoje srpsko sa grčko-vizantijskim nasleđem. Od tada u njenim slikama je prisutno traganje za životom koje obuhvata lepotu stvaranja i tegobu ljudske sudbine, mir mediteranske obale i žensku patnju, sunce pejzaža Srbije, mrak grobnica srpskih žrtava, indijanske ratnikeˮ (prema Borović-Dimić 2023, 15). Interesantno je da je upravo u radovima nastalim u Braziliji Krinka Belić na izuzetan način kombinovala elemente ranog kubističkog izraza Pikasa (Pablo Picasso) i Braka (Georges Braque) i razuzdani koloristički fovizam Anrija Matisa (Henri Matisse) sa ruskim neoprimitivizmom Natalije Gončarove (Natalia Goncharova), Mihaila Larionova (Mikhail Larionov) i Kazmira Maljeviča (Kazimir Malevich). Kasniji radovi, kako u slikarstvu tako i u skulpturi pokazuju fokusiranost na temu majčinstva, trudnoće i rađanja, u ciklusima nastalim ranih 1990-ih godina. Istovremeno, vraćajući se srpskoj istoriji, odabirala je kraljice i heroine srednjovekovnog vremena kako bi ih ovekovečila u kolažima, skulpturama i slikama (kraljica Simonida, Petronija i Eufemija, itd). Bogorodica je bila stalni izvor inspiracije za Krinku Belić: kako u kompozicijama sa Hristom u kojima se slavi lepota i snaga majčinske ljubavi, tako i u radovima u kojima je prikazivala njenu smrt ili patnju zbog raspeća Hristovog.
Od odlaska u Pariz, pa sve do smrti, Krinka Belić aktivno je izlagala u Parizu, Sen Tropeu, Tulonu, Minhenu, na grupnim izložbama u Njujorku, Barseloni, ali i na Oktobarskom salonu u Beogradu (1977. i 1979). Njena retrospektivna izložba u Jugoslovenskom kulturnom centru u Parizu priređena je 1991. godine. Čak i pre toga, francuska kritika joj je ukazala priznanje dodelivši joj Zlatnu palmu, nagradu pariskih kritičara u Muzeju Gime, 1983. godine.
U Vrnjačkoj Banji u Zamku kulture pri Kulturnom centru formiran je Legat Krinke Belić koji će najverovatnije u narednim godinama i decenijama biti osnova za dublje i detaljnije istraživanje njenog likovnog dela, veza koje je ostvarila sa evropskim modernistima, kao i za pravilnije utvrđivanje vrednosti i mesta koje joj pripadaju u okvirima nacionalne istorije umetnosti. U tom smislu, nalazeći se sada među izabranim autorkama u sklopu baze ARSFID, Krinka Belić postaje deo srpske kulturne baštine i posredno, svojim životnim putem i stvaralaštvom, progovara o težini i komplikovanosti ženske borbe za vidljivost na umetničkoj sceni, ali i istrajnosti na putu za ostvarenje rodne ravnopravnosti.
Izložbe:
1961. Samostalna izložba Tempere 1956-1961, Umetnički paviljon „Cvijeta Zuzorićˮ, Beograd
1963. Samostalna izložba u Galeriji Heseler, Minhen
1970. Samostalna izložba u Galeriji ULUS, Beograd
1973. Kolektivna izložba u Galerie la Rose des Verts, Pariz
1975. Kolektivna izložba „Novogodišnji salonˮ, Beograd
1976. Jesenji salon, Herceg Novi
1976. Kolektivna izložba „Dan ženeˮ, Kragujevac
1977. Oktobarski salon, Beograd
1978. Jesenji salon, Gran Pale, Pariz
1978. Salon Sen Žermen de Pre, Pariz
1979. Oktobarski salon, Beograd
1981. Izložba u Galeriji ULUS, Beograd
1983. Muzej Gime, Pariz
1991. Retrospektivna izložba Krinke Belić, Jugoslovenski kulturni centar, Pariz
2000. Izložbe u Parizu i Sen Tropeu
2015. Retrospektiva Krinke Belić (1956-1996), Galerija ULUS, Beograd
2023/2024. Retrospektiva Krinke Belić, Zamak kulture, Vrnjačka Banja (autorka izložbe Jelena Borović-Dimić)
Nagrade:
1973. Nagrada Evropske akademije umetnosti
1973. Druga nagrada Njujorka
Velika humanitarna nagrada Francuske za umetnički rad:
1976. Srebrna medalja
1978. Medalja Vermej
1983. Zlatna palma Pariske kritike
RADOVI
- Autoportret, 1956, tempera
- Tri žene, 1958, tempera
- Žena s belim šalom, 1959, tempera
- Žena koja sedi, tempera, 1959.
- Autoportret, 1959, tempera
- Mrtva priroda, 1960, tempera
- Mrtva priroda, 1961, tempera
- Uzdizanje,1962, gvaš na kartonu
- Bez naziva, 1963, papir kaširan na lesonitu
- Pogled s prozora, 1963, ulje na platnu
- Kafe na Monmartru, 1963, ulje na platnu
- Ribari, 1965, ulje na platnu
- Muzičari, 1968, ulje na platnu
- Bez naziva, 1968, kolaž na papiru
- Brazilka sa turbanom, 1968, ulje na platnu
- 16. Bez naziva, 1968, pastel
- Bez naziva, 1969, kolaž
- Čempresi, 1970, ulje na platnu
- Ribar, 1974, pastel
- Bez naziva, 1974, pastel
- Roze kuće u San Tropeu, 1976, pastel
- Pod suncobranima, 1976, pastel
- Drvo, 1976, pastel
- Bez naziva, nedatirano, kolaž
- Primavera I i II, 1977, pastel kaširan na karton
- Narandžasta žena, 1977, pastel
- Porodica I, 1978, kolaž
- Raspeće, 1985, kolaž
- Smrt Device, 1988, kolaž na panelu
- Jadnici, 1988, tempera
- Petronija i Eufemija zazidane u kuli iz 13. veka, 1988, asamblaž na panelu
- Kraljica Simona, 1988, kombinovana tehnika
- 44. Jama I i Jama II, 1988, tempera
- Trudnica, 1989, kolaž
- Trudnica, 1990, kolaž
- Manekeni, 1991, kolaž
- Portret, 1972, pastel
- Materinstvo u crvenom, 1992, skulptura od kartona
- Pevači srednjeg veka, 1993, kolaž, asamblaž
- Bogorodica s detetom, 1993, kolaž
- Ratnici, 1993, kolaž
- Božanstvo, 1993, kolaž
- Grad, 1993, pastel
- Osvajač, 1997, kombinovana tehnika
- Tri žene, 2000, kolaž
(Izbor radova sačinjen je na osnovu popisa dostupnog u katalogu Jelene Borović-Dimić, Krinka Belić: Vrnjačko svetlo na Monmartru, Vrnjačka Banja: Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje, str. 57‒117).
REFERENCE
Боровић-Димић, Јелена. 2023. Кринка Белић: Врњачко светло на Монмартру. Врњачка Бања: Културни центар.
Capus, Vincent. 2000. „Exposition à la Bodega du Papagayo, Les peintures de Krinka, Saint-Tropezˮ. B3, 21. 08. 2000.
Ђукановић, А. 1991. „Изложба у Југословенском културном центру, Откриће Кринке Белићˮ. Новости, 10. март 1991.
Протић, Миодраг Б. 2000. Нојева барка, поглед с краја века (1900–1965). Београд: НОЛИТ.
Раденовић, Јездимир. 1991. „Повратак изворном сликарству – Поводом изложбе Кринке Белић у Југословенском културном центру у Паризуˮ. Борба, 5. фебруар 1991.
Р. Ј. 2015. „Ретроспективна изложба Кринке Белићˮ. Политика, 15. новембар 2015, 18.
Трифуновић, Лазар. 1961. „Кроз београдске галерије, Лирске минијатуреˮ. Политика, 12. новембар 1961.
INTERNET IZVORI
Ćirović, Goran. 2024. „Vrnjačko svetlo na Monmartru.ˮ Novosti, 4. 01. 2024.
Janković, St. Marina. 2023. „Izložba Krinke Belić u Zamku kulture.ˮ Vrnjačke novine, 29. 12. 2023.
„PRILOG VRT – KRINKA BELIĆ – VRNjAČKO SVETLO NA MONMARTRU.” TV Vrnjačka Banja, januar 2024.
„Retrospektivna izložba Krinke Belić u Galeriji ULUS.ˮ Blic, 16. novembar 2015.
PRILOZI
- Prilog 1. Krinka Belić, Autoportret, 1956, tempera, 48×33 cm, Zamak kulture, Kulturni centar Vrnjačke Banje
- Prilog 2. Krinka Belić, Žena s belim šalom, 1959, tempera, 27×18,5 cm, Zamak kulture, Kulturni centar Vrnjačke Banje
- Prilog 3. Krinka Belić, Žena koja sedi, 1959, tempera, 26×26 cm, Zamak kulture, Kulturni centar Vrnjačke Banje
- Prilog 4. Krinka Belić, Mrtva priroda, 1961, tempera, 50×61 cm, Zamak kulture, Kulturni centar Vrnjačke Banje
- Prilog 5. Krinka Belić, Uzdizanje, 1962, gvaš na kartonu, 96×61 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 6. Krinka Belić, Bez naziva, 1963, gvaš na kartonu, 80×51 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 7. Krinka Belić, Pogled s prozora, 1963, ulje na platnu, 61×74 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 8. Krinka Belić, Kafe na Monmartru, 1963, ulje na platnu, 62,5×51,4 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 9. Krinka Belić, Brazilka sa turbanom, 1968, ulje na platnu, 46×38 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 10. Krinka Belić, Bez naziva, 1968, pastel, 33,7×26 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 11. Krinka Belić, Bez naziva, 1969, kolaž, 130×114 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 12. Krinka Belić, Bez naziva, 1974, pastel, 59×44 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 13. Krinka Belić, Ribar, 1974, pastel, 70×50 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 14. Krinka Belić, Bez naziva, nedatirano, kolaž, 21×22 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 15. Krinka Belić, Raspeće, 1985, kolaž, 80×60 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 16. Krinka Belić, Kraljica Simonida, 1988, kombinovana tehnika, 130×65 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 17. Krinka Belić, Petronija i Eufemija zazidane u kuli iz 13. veka, 1988, asamblaž, 137×60 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 18. Krinka Belić, Portret, 1972, pastel, 72×52 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Prilog 19. Krinka Belić, Božanstvo, 1993, kolaž, asamblaž, 50×50 cm, Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
FOTOGRAFIJA UMETNICE
- Krinka Belić. Ljubaznošću: Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
- Krinka Belić u Parizu. Ljubaznošću: Zamak kulture, KC Vrnjačke Banje
ČLAN TIMA: | Dijana Metlić |
DATUM UNOSA GRAĐE: | februar 2025. |