Đuričić Jasna
BIOGRAFIJA
Jasna Đuričić je rođena 16. aprila 1966. godine u Rumi od oca Save, trgovca i majke Dobrinke knjigovođe. Dok je išla u osnovnu školu odlazila je ne samo na dramske već i na operske predstave i balete Srpskog narodnog pozorišta, koje su gostovale u Rumi. Roditelji su rano primetili njen talenat za muziku tako da su je podržali da upiše Srednju muzičku školu „Isidor Bajić” u Novom Sadu koju je završila 1985. godine. Mnogo njenih drugova i drugarica iz muzičke škole su išli na dramsku sekciju u Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj”. Kada su njeni nešto stariji drugovi upisivali Akademiju umetnosti u Novom Sadu Đuričićeva je odlazila da gleda njihove studentske predstave Jelka kod Ivanovih Aleksandra Vedenskog (1983) i Mara Sad Petera Vajsa (Peter Weiss) (1984) u režiji Harisa Pašovića. Na kraju treće godine srednje muzičke škole konkurisala je na Akademiji, ali nije bila primljena. Po savetu Draginje Voganjac, njene drugarice iz muzičke škole (i kasnije koleginice u klasi Branka Pleše), otišla je na pripreme kod prof. Zekavice u Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj”, ali dobrano kasno (u maju, a prijemni ispit je bio u junu). Iskusni pedagog je prepoznao njen talenat za glumu, vrednoću i posvećenost i spremio je sa njom ispitni program. Važan deo njenog prijemnog ispita je bio monolog Petrije iz Petrijinog venca koji se veoma dopao komisiji u kojoj su bili glumački doajeni Rade Marković, Branko Pleša i Petar Banićević. Ovog puta je bila primljena i to u klasu glume prof. Branka Pleše, koji je kao pedagog odredio visoke izvođačke i etičke standarde za svoje studente.
Jasna Đuričić je već na Akademiji pokazivala karakteristike svog glumačkog pristupa koji je zasnovan na disciplini, spremnosti da se daje bez ostatka i sposobnost da naizgled obične životne trenutke i situacije transformiše u umetnost. O tome svedoči Branka Šelić koja je bila sa njom na klasi: „Verujem da je naš profesor Branko Pleša sve što je zamislio i sve što je kao glumac želeo da postigne kod nas – do kraja postigao kod Jasne. Ona je još od tih studentskih dana, pa sve do danas, uvek i u svemu što radi išla do kraja. Mnogi od nas možda više nisu spremni toliko da se daju i prepuštaju poslu, ulogama radu.” Tokom studija glume je odigrala ulogu Vali, jednu od tri sestara Franca Kafke u predstavi Klopka Tadeuša Ružević (Tadeusz Róéwicz) u režiji Nevene Janać u SNP-u (1988), u Hasanaginici Ogrizovića, Šantića i Simovića (dramaturgija i režija prof. Branko Pleša) igrala je Majku Hasanovu, majku Pintorovićevu i Hasanaginicu i ulogu G-đe model Patu u predstavi Mr. Dolar Branislava Nušića u režiji Aleksandra Dunđerovića u Narodnom pozorištu Sombor (1989) (Milosavljević 2016: 53, 56, 57, 173).
Diplomirala je glumu 1989. godine u predstavi Vesele žene Vindzorske i Falstafove scene (prvi i drugi deo Henrija IV i Veselih žena Vindzorskih) Vilijama Šekspira (William Shakespeare) u režiji prof. Branka Pleše u SNP-u (1989). U ovoj predstavi je igralo osmoro glumaca Plešine klase i glumci SNP-a. I ovog puta se istakla u ulogama gospođe Plitkoumićke i Gospođe Ford uz Sašu Torlakovića koji je igrao Falstafa. U sezoni 1989/90 je sa Draginjom Voganjac postala stalna članica SNP-a u Novom Sadu kada je Ljubiša Ristić postavljen za direktora. U kratkom vremenskom periodu je igrala kao deo Horde u predstavi Kozoder u akciji po Jovanu Jovanoviću Zmaju koju su autorski potpisali Ratko Radivojević i Aleksandra Ilić Pleskonjić (1989), Hor/Smrt u predstavi Smrt Kuzmana Kapidana Grigora Prličova u režiji Saše Milenkovskog (1990), ulogu Dame iz Burgundije u predstavi Kralj Lir u režiji Ljubiše Ristića (1990) i Mej (u alternaciji sa Ketrin Murihiah Stojić) i u predstavi Lud od ljubavi Sema Šeparda (Sam Shepard) u režiji Egona Savina (1990), koji ju je veoma često angažovao u svojim predstavama. Savin je posle čuvene praizvedbe Čuda u Šarganu Ljubomira Simovića u režiji Mire Trailović u Ateljeu 212 postavio svoju verziju ovog teksta u Srpskom narodnom pozorištu. Jasna Đuričić je napravila antologijsku ulogu kao konobarica Cmilja o čemu svedoči Darinka Nikolić u listu Dnevnik: „Bez slabog glumačkog mesta – rad sa glumcima je jedna od već poznatih osobina Savinovog rediteljskog postupka – predstava Čudo u Šarganu je ipak promovisala jednu istinsku, virtuoznu glumačku bravuru, jedan histrionski vrh: igru Jasne Đuričić u ulozi Cmilje. Priglupa i lukava, naivna i prefrigana, komična i tragična (meri u kojoj su tragični i svi ostali likovi u komadu), s jednom nogom u kremanskoj pastorali, s drugom na beogradskoj periferiji, ni seljanka ni građanka, bila je Cmilja Jasne Đuričić, mlade glumice kojoj, ukoliko pozorište bude imalo pravog sluha za njen talenat i mogućnosti, predstoji zaista sjajna karijera” (Nikolić 1992).
Odmah posle premijere novosadskog Šargana Jasna Đuričić je uskočila u ulogu Crkve Ružice umesto Gordane Đurđević-Dimić u predstavi Bela kafa Aleksandra Popovića u režiji svog prof. glume Pleše. Ona nastavlja saradnju sa Savinom u Putujućem pozorištu Šopalović Ljubomira Simovića gde igra Simku (1995), u predstavi Mrešćenje šarana Aleksandra Popovića, gde igra ulogu Mice (1996) i u predstavi Gospoda Glembajevi gde igra ulogu Barunice Kasteli (2002).
Na početku svoje glumačke karijere često je sarađivala sa rediteljem Radoslavom Milenkovićem: Patnje gospodina Mokinpota Petera Vajsa u adaptaciji Radoslava Milenkovića (1990/1991), a zatim je igrala monolog Anđelije iz Maksima Crnojevića Laze Kostića u predstavi Među javom i med’ snom Petra Marjanovića i Radoslava Milenkovića (1991). Međutim, kruna njihove saradnje je bila predstava Murlin Murlo Nikolaja Koljade (1996). Tranzicioni period kroz koji je prolazila SSSR krajem osamdesetih i tokom devedesetih godina savršeno je korespondirao sa društveno političkim prilikama u Srbiji u tom periodu. U ovom kamernom komadu proradila je izuzetna partnerska igra Jasne Đuričić u ulozi Murlin Murlo, Borisa Isakovića u ulozi Alekseja, Miroslava Fabrija u ulozi Mihaila i Lidije Stevanović u ulozi Ine. Murlin Murlo je bila jedna od najnagrađivanijih predstava SNP-a. Podsetimo se šta je Aleksandar Milosavljević pisao o toj predstavi:
„Jasna Đuričić će u teškoj ulozi Olge zvane Murlin Murlo pronaći meru svojevrsnog autizma iza kojeg se nahodi iskrenost neiskvarenog deteta. Fascinantnim glumačkim sredstvima ova izvanredna glumica je otkrila svetlu stranu ličnosti jedne sasvim mračne sudbine, bila je istovremeno prorok i žrtva vlastitog proročanstva, osuđenik i sudija, nemoćna da bilo šta menja i sposobna da nasluti istinu o svom umirućem svetu. Ova glumica nas je ubedila da je Oljino lice bilo izobličeno grčem tog saznanja, a ne ružnoćom, da je neposrednost Murlin Murlo bila posledica iskrenosti a ne mentalnog poremećaja, da je nesrećničino pristajanje na muškarce izraz očaja a nikako uverenja da je voljena” (Milosavljević 2016: 160).
Gledati predstave Dejana Mijača a pogotovo igrati u njima je bila svojevrsna škola posle škole, ne samo za glumce Srpskog narodnog pozorišta, već i za druge glumce u pozorištima u kojima je radio. Đuričićeva je imala tu čast i privilegiju da vatreno glumačko krštenje doživi u predstavi Sumnjivo lice Branislava Nušića (1994). Sada je i sama mogla da iskusi njegove indikacije i uputstva koja su ponekad bila čak i u obliku ozloglašenog foršpilovanja. Đuričićeva o tome govori post festum sa nagomilanim glumačkim i pedagoškim iskustvom:
„Da, on foršpiluje. Možda on misli da ne radi to, ali zapravo pokazuje ti put, nekakav najkraći put do toga šta bi on želeo. Nekakav ključ. Ne verujem da ima želju da ti to ponoviš. Upravo sam htela da kažem da, zbog toga što je veoma vešt glumac, svaku ulogu igra na isti način, potpuno identično, ali to radi. I sad, postoji zamka u svemu tome, zato što glumac najčešće pomisli da to treba da ponovi, da ’izimitira’ Dejana Mijača. To je, naravno, velika greška i onda glumci upadnu u tu zamku, pokušavajući njega da imitiraju, što on apsolutno nije želeo. On ti samo… ne znam kako bih to rekla… pokazuje put te strele koja je odapeta i mesto na kome bi trebalo da padne. Eto. On ti pokazuje – cilj” (Nikolić 2017: 108).
O kompleksnom pristupu ulozi Marice u Sumnjivom licu pisalo je više kritičara ali izdvajamo opis Darinke Nikolić u listu Dnevnik: „Jasna Đuričić-Jankov je, u ulozi Marice, svojim briljantnim scenskim kreacijama dodala još jednu. Njen istančani smisao za detalj, za minuciozan scenski rad, bogatstvo spektra glumačkih sredstava koje, poput mađioničara, vadi ‘iz rukava’, i ovog puta je promovišu u sam vrh jugoslovenskog glumišta” (Nikolić 1994).
Posle Sumnjivog lica usledila je njihova nova saradnja na predstavi Mera za meru Viljema Šekspira, kada je igrala Izabelu (1998). Dejan Mijač je postavio Meru za meru Viljema Šekspira angažujući sve potencijale SNP-a uz podršku Voje Brajovića k.g. u ulozi bečkog kneza Vićencija, koji prerušen u fratra raskrinkava dvoličnost svog zamenika Anđela (Boris Isaković). Mijač je ovom intervencijom učinio da su likovi na sceni samo marionete kojima rukovodi knez-lutkar Vićencio. Jasna Đuričić u ulozi Izabele pokazuje da je privlačna Anđelu i knezu Vićenciju zbog proklamovanog devičanstva buduće kaluđerice, koje je čini poželjnom a nedostupnom. Takođe, igrala je naslovni lik Zoje u predstavi Zojkin stan Mihaila Bulgakova koju je postavio Dejan Mijač u Srpskom narodnom pozorištu.
Jasna Đuričić je 2006. godine izabrana u podelu za predstavu Nahod Simeon Milene Marković u režiji Tomija Janežiča. Predstava Nahod Simeon je bila deo trećeg izdanja Projekta 3 koji je zamišljen kao podrška mladim dramskim piscima i njihovim neizvedenim tekstovima. U ovoj spektakularnoj predstavi su primenjeni rezultati laboratorijskog istraživanja koje je međunarodna ekipa pozorištnika sprovela u okviru projekta „Potencijali igre” krajem 2005. godine i počekom 2006. godine u Ljubljani i u Osijeku. U toj ekipi su bili Tomi Janežić, Branko Popović, Skot Filding, Nandan Kirko, Leon Lučev, Stefan Šteref i Milan Mađarev. U svom radu su se bavili Strazbergovim metodom, načinom rada Mihaila Čehova (Михаил Александрович Чехов), primenom elemenata psihodrame, pesama sa drevno vibrirajućim frekvencijama i organskim pokretom koje je vodila Nandan Kirko i istraživanjem aktivne imaginacije. Predstava Nahod Simeon je 2006. godine izvedena van konkurencije na 51. Sterijinom pozorju, a kada je 2007. godine bila u konkurenciji za 52. Sterijino pozorje dobila je 8 Sterijinih nagrada. Jasna Đuričić je dobila nagradu za glavnu žensku ulogu. Jasna Đuričić u Nahodu Simeonu pokazuje veliki raspon glumačke transformacije od devojke koja ostavlja svoje tek rođeno dete u reku kod manastira u nadi da će ga neko pronaći i usvojiti, preko kafanske pevačice koja ima nešto od „harizme” sadašnjih folk pevačica, zaljubljene žene koja se upušta u vezu sa mnogo mlađim muškarcem sve do tragičnog saznanja da je to njen sin nahod Simeon zbog čega izvršava samoubistvo.
U narednih nekoliko godina Tomi Janežić je svoja teatarska traganja usmerio ka radu u Srpskom narodnom pozorištu gde su mu Jasna Đuričić i Boris Isaković bili verni, inspirativni i nezamenljivi saradnici. Ova saradnja je nastavljena tokom jednogodišnjeg studijskog procesa na predstavi Galeb AP Čehova gde je Jasna Đuričić igrala Irinu Nikolajevnu Arkadinu, a Boris Isaković je igrao logu Dorna (2012). Igrajući ove uloge glumica i njene kolege i koleginice su ispitivali odnos između onoga što je glumac lično i lik koji igra, odnos između glumaca u ekipi i odnos prema likovima. Svaki čin predstave deluje kao četiri moguća susreta pozorišnih umetnika sa velikim dramskim tekstom.
U koprodukciji Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju i SNP Novi Sad nastala je predstava Opera za tri groša Bertolta Brehta (Bertolt Brecht) u kojoj je Jasna Đuričić igrala Siliju Pičam a Boris isaković je igrao lik Džonatana Pičama, silijinog muža (2014). Smrt Ivana Iljiča Lava Nikolajeviča Tolstoja je bila poslednja režija Tomija Janežića u Srpskom narodnom pozorištu, gde je Đuričićeva igrala više uloga (2015). Janežič je otišao najdalje što se tiče minimalizma upotrebe pozorišnih sredstava jer je predstava bila između koncertnog čitanja i proigravanja određenih scena. Njihova najnovija saradnja je na predstavi 1981. Novosadskog pozorišta 2024. godine. Ono po čemu ćemo pamtiti ovu njenu ulogu je što nam je uverljivo odigrala starenje. Iz scene u scenu, gledajući nju, mi shvatamo kako stare žene koje godinama ne menjaju ni frizuru ni način odevanja a ni karakter – samo im se usne polako krive, hod postaje sve nesigurniji i čitavo telo vene pod teretom godina.
Đuričićeva je igrala srazmerno malo ali sa vidnim uspehom u predstavama Ane Tomović i u predstavama Borisa Liješevića, koje su režirali u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Igrala je niz uloga (Mala sestra 1, Snežana 3, Zlatokosa 4, Palčica 5, Princeza 6, Žena 7, Veštica 8) u Brodu za lutke Milene Marković u SNP-u i u predstavi Prst Doruntine Baše u Bitef teatru (2012), obe u režiji Ane Tomović. i Jasna Đuričić i Boris Isaković su ostvarili lepu saradnju sa mladim rediteljem Borisom Liješevićem koji je režirao duodramu Greta , stranica 89. Luca Hibnera u SNP-u (2005) i kao deo glumačke ekipe u predstavi Zverinjak mladog pisca Dušana Spasojevića (2007).
Jasna Đuričić je veoma često igrala u predstavama koje je režirao Aleksandar Popovski, kada je radio u različitim pozorištima u Beogradu i u Novom Sadu. U Srpskom narodnom pozorištu je igrala Odisejevog psa, Čarobnicu Kalipso i Odisejevu majku u Odiseju Gorana Stefanovskog (dramaturg Dora Delbianco).
Atelje 212
U Ateljeu 212 je igrala u dve predstave koje je režirao makedonski reditelj Aleksandar Popovski: Roberto Cuko Bernara Mari Koltesa (Bernard-Marie Koltès) (2000) gde je igrala majku Roberta Cuka i Alisa gde je Biljana Srbljanović potpisana kao libretista (2004) gde je igrala Susedovu ženu (alternacija Sima Asa). Posebnu fazu u njenom glumačkom radu i usavršavanju predstavlja saradnja sa rediteljem Tomijem Janežičem koji je u Ateljeu 212 postavio predstave: Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića (2007) i Šuma blista Milene Marković (2008). Krajem 2007. godine je bilo premijerno izvođenje predstave Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića u režiji Tomija Janežiča u Ateljeu 212. U ovoj predstavi ulogu Vasilija Šopalovića je igrao Vlastimir Đuza Stojiljković, ulogu Jelisavete Protić je igrala Jasna Đuričić. Janežič je nastavio svoja istraživanja u domenu igre, improvizacije, primene Strazbergovog Metoda i povremene upotrebe zamene uloga iz psihodrame. U ovoj predstavi učestvovali su i članovi AKUD „Branko Krsmanović” i studenti II godine glume u klasi Mirjane Karanović Akademije umetnosti BK. Naredne sezone Tomi Janežič je postavio u Ateljeu 212 predstavu Šuma blista Milene Marković u kojoj su Jasna Đuričić kao Maca, Boris Isaković kao Trener i Vlastimir Đuza Stojiljković kao Srećko ostvarili nezaboravne uloge. Stekao se utisak da se više i dalje od ovih glumačkih kvaliteta ne može stići.
Jugoslovensko dramsko pozorište
Dejan Mijač je reditelj koji je pomno birao pozorišta u kojima će raditi, tekstove koje će postavljati i glumce koji će igrati u njegovim predstavama. Kada je odlučio da za kraj svoje karijere postavi Čehovljevog Višnjika (2011) tražio je od uprave JDP-a da pozove kao gostujuće glumce Jasnu Đuričić za ulogu Ranjevske i Borisa Isakovića za ulogu Lopahina. To je značilo da je ovaj životni i umetnički par deo njegove idealne podele i da niko bolje od njih ne bi mogao da odigra ono što je on zamislio. Za Đuričićevu je uloga Ranjevske imala posebno značenje jer je već igrala u Višnjiku Aleksandra Popovskog u Narodnom pozorištu (2003) i radila je Višnjik i kao diplomsku predstavu sa svojom klasom glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Jasna Đuričić je dobila novi poziv za saradnju u Jugoslovenskom dramskom pozorištu kada je Aleksandar Popovski režirao Hamleta Viljema Šekspira (2016) sa Nebojšom Glogovcem kao Hamletom, Nikolom Rakočevićem kao Klaudijem i Jasnom Đuričić kao Gertrudom. Kada je Slobodan Unkovski ponovo pozvan da režira u Jugoslovenskom dramskom pozorištu odlučio se za postavku teksta Mamu mu jebem ko je prvi počeo Dejana Dukovskog sa Jasnom Đuričić u ulozi Bežanije, Ikonije, Konstance i Dr Falusa. (2020).
Jasna Đuričić je bila u angažmanu u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu od 1990. godine do 2005. godine. Posle 2005. godine do danas radi kao profesorka glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Profesori glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu kao i na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu postavljaju sa svojim studentima i celovečernje predstave. Tako su Jasna Đuričić i Sanja Ristić-Krajnov postavili predstavu Černobiljska molitva na osnovu istoimenog „romana glasova” Svetlane Aleksijevič koju je i beogradska publika mogla da vidi. Predstava Tri zime Tene Štivičić kao diplomski rad studenata glume u klasi profesorke Jasne Đuričić i Sanje Ristić Krajnov u režiji Jasne Đuričić i u produkciji Pozorišta Promena iz Novog Sada i BELEF-a je čak stigla do jugoslovenskog pozorišnog festivala – Festivala bez prevoda u Užicu gde je dobila specijalnu nagradu (2018).
Za svoj pozorišni rad Jasna Đuričić je dobila četiri Sterijine nagrade i Nagradu Dobričin prsten za životno delo.
U odnosu na pozorišnu karijeru Jasna Đuričić se na filmu probijala polako ali postojano da bi vremenom postala nezamenljiva pouzdana saradnica mnogih filmskih i TV reditelja. Ona uspeva da sa lakoćom raščivija kompleksne i psihološki teško objašnjive likove među kojima se izdvaja njena uloga Ružice u filmu Beli, beli svet, reditelja Olega Novkovića (scenario Milena Marković) za koju je dobila Srebrnog leoparda za najbolju glumicu na Filmskom festivalu u Lokarnu 2010. godine i nagradu za najbolju glumicu na filmskom festivalu Lez ark. Takođe, igrala je u dve epizode popularne TV serije Na terapiji po scenariju Milene Marković u režiji Marka Đilasa 2009. (2 epizode)
Međutim, najveće evropsko priznanje za glumu je dobila igrajući naslovni lik u filmu Quo vadis, Aida bosanskohercegovačke rediteljke Jasmile Žbanić. Ovaj film je bio najbolji evropski film 2021. godine na festivalu u Berlinu. Takođe, Jasmila Žbanić je proglašena za najbolju rediteljku, a Jasna Đuričić za najbolju glumicu ovog Festivala.
Jasna Đuričić je redovni profesor na Katedri za glumu na Akademiji umetnosti Novi Sad.
RADOVI
RADOVI
Uloge (Izbor)
Novosadsko pozorište
Jasna, 1981, 2024.
Srpsko narodno pozorište:
Više uloga, Smrt Ivana Iljiča, 2015.
Ljubić, Dok nas smrt ne razdvoji, 2015.
Silija Pičam, Opera za tri groša, 2014.
Galina, Šekspir u Kremlju, 2013, Mali Brion, Tvrđava Minor, Javna ustanova Nacionalni park Brioni, premijera u SNP-u, 10. oktobar 2013.
Odisejev pas, Čarobnica Kalipso i Odisejeva majka, Odisej, 2012.
Irina Nikolajevna Arkadina, Galeb 2012.
Zoja Denisovna Pelc, Zojkin stan, 2011.
Morin Folan, Lepotica Linejna, 2009.
Mala sestra, Alisa, Snežana, Zlatokosa, Palčica, Princeza, Žena, Veštica, Brod za lutke 2008.
Majka, Ja ili neko drugi, 2007.
Majka, Zverinjak, 2007.
Bimbi i dirigentova žena, Stendalov sindrom, 2006.
Majka i udovica, Nahod Simeon, 2006.
Glumica, Greta, stranica 89, 2005.
Fema, Pokondirena tikva, 2004.
Barunica Kasteli, Gospoda Glembajevi, 2002.
Oslobođenje Skoplja, 2001.
Babika, kći Karanfilovih, Pepo iliti Pobuna anđela, 1998.
Izabela, Mera za meru, 1998.
Jula, Pop Ćira i pop Spira, 1997.
Margaret, Mačka na usijanom limenom krovu, 1997.
Olga/Murlin Murlo, Murlin Murlo, 1996.
Mica, Mrešćenje šarana, 1996.
Simka, Putujuće pozorište Šopalović, 1995.
Marica, Sumnjivo lice, 1994.
Prva gospođa, Kad bi Sombor bio Holivud, 1992.
Cmilja, Čudo u Šarganu, 1992.
Filoforetika, Žene u narodnoj skupštini, 1991.
Hor, Smrt Kuzmana Kapidana, 1990.
Žene u narodnoj skupštini, 1991.
Anđelija, Među javom i med’ snom, 1991.
Bosa, Očevi i oci, 1991.
Silvija Karver, ljubavnica DŽ. Vašingtona, Ljubavi Džordža Vašingtona, 1991.
Mej, Lud od ljubavi, 1990.
Majka Hasanova, majka Pintorovićeva i Hasanaginicu, Hasanaginica, Kozoder u akciji, 1989.
Vesele žene Vindzorske i Falstafove scene Vilijama Šekspira (diplomska predstava), 1989.
Vali, Klopka, 1988.
Narodno pozorište Subotica
Antigona, Antigona, 1990.
Jugoslovensko dramsko pozorište
Bežanija, Ikonija, Konstanca, Dr Falus, Mamu mu jebem ko je prvi počeo, 2020.
Gertruda, Hamlet, 2016.
Ranjevska, Višnjik, 2011.
Atelje 212
Maca, Šuma blista, 2008.
Jelisaveta Protić, Putujuće pozorište Šopalović, 2007.
Susedova žena, Alisa, 2004.
Gospava, Čudo u Šarganu, 2002.
Majka Roberta Cuka, Roberto Cuko, 2000.
Bitef Teatar
Lepa Brena, Lepa Brena prodžekt, 2019.
Prst, 2012.
Romi Fogtlende, Žena iz prošlosti, 2005.
Narodno pozorište
Ranjevska, Višnjik, 2003.
NP Sombor
Gđa model Patu, Mr. Dolar, 1989
Beogradsko dramsko pozorište
Balava, 2018.
Režija (izbor)
Černobiljska molitva, Svetlana Aleksijevič, Akademija umetnosti u Novom Sadu
Tri zime, Tena Štivičić, Pozorište Promena i BELEF
Uloge u filmovima i TV serijama (izbor)
Svetlana, Daničina majka, Sablja, režija Goran Stanković i Vladimir Tagić, 2024 TV serija
Nevenka Murtezić, Znam kako dišeš, autori Jasmina Žbanić i Damir Ibrahimović, režija Alen Drljević i Nermin Hamzagić, 2023. TV serija
Nevena Murtezić, Znam kako dišeš, režija Jasmila Žbanić, 2023. TV serija
Darinka, Samo kad se smijem, Vanja Juranić, 2023.
Marklena, Lost country, u režija Vladimir Perišić, 2023.
Andrijina žena, Sirin, režija Senad Šahmanović, 2023.
Jagoda, Da li ste videli ovu ženu, režija Matija Gluščević i Dušan Zorić, 2022.
Lidija Jakšić, Heroji radničke klase, režija Miloš Pušić, 2022.
Tetka Sunčica, Advokado, režija Nikola Pejaković i Saša Hajduković, 2021. TV serija 19 epizoda
Aida, Quo vadis, Aida, režija Jasmila Žbanić, 2020.
Mirjana Tomić Sremica, Grupa, režija 7 reditelja, 2019. TV serija
Anđela Maraš, Južni vetar, režija Miloš Avramović, 2019.
Radica, Moj jutarnji smeh, režija Marko Đorđević, 2019.
Anđa, Žmurke, režija Miloš Radivojević, 2019. mini TV serija 4 epizode
Majka mladića koji je upisao FAM, O životu i smrti, režija Predraga Velinovića, 2019. TV film
Sida, Dnevnik mašinovođe, režija Miloš Miša Radović, 2016.
Jovanka, Odumiranje, režija Miloš Pušić, 2014.
Danka, Krugovi, režija Srdan Golubović, 2013.
Mirjana Kević, Folk, režija Dušan Milić, TV serija /2012-2014) 4 epizode
Ružica, Beli, beli svet, režija Oleg Novković, 2010.
Na terapiji, režija Marko Đilas, 2009 TV serija 2 epizode
Jesen u mojoj ulici, režija Miloš Pušić, 2009.
Nek bude što bude, režija Slobodan Šuljagić, 1999.
REFERENCE
Milosavljević, Aleksanda. 2016. Jasna Đuričić. Beograd i Novi Sad: Udruženje dramskih umetnika Srbije i Savez dramskih umetnika Vojvodine.
Nikolić, Darinka. 2017. Dejan Mijač. Novi Sad: Srpsko narodno pozorište.
Nikolić, Darinka. 1994. „Pukovniku nekada i pišu”. Dnevnik, 11. oktobar 1994.
Nikolić, Darinka. 1992. „Kafanica, ludnica, grobnica”. Dnevnik, 28. septembar 1992.
INTERNET IZVORI
Beli, beli svet, trejler za film.
Qua vadis, Aida?, trejler za film.
Moj jutarnji smeh, ceo film
Metamorfoze: Jasna Đuričić, urednik i autor Olivera Milošević, RTS, 2022.
Šta sam tebi ko sam sebi: Jasna Đuričić, K1 televizija, 2022.
Jasna Đuričić: O ženskoj perspektivi u filmu i pozorištu, Tampon zona podkast 51.
PRILOZI
Prilozi
- Prilog 1. Jasna Đuričić u ulozi Olge. Murlin Murlo, SNP. Izvor: umetnički arhiv SNP-a
- Prilog 2. Boris Isaković (Anđelo), Jasna Đuričić (Izabela). Mera za meru, SNP. Izvor: umetnički arhiv SNP-a
- Prilog 3. Jasna Đuričić (Princeza). Brod za lutke, SNP. Izbor: umetnički arhiv SNP-a
- Prilog 4. Jasna Đuričić (Majka i Udovica). Nahod Simeon, SNP. Izvor: umetnički arhiv SNP-a
- Prilog 5. Jasna Đuričić (Arkadina). Galeb, SNP. Izvor: umetnički arhiv SNP-a
- Prilog 6. Ansambl predstave 1981 Novosadskog pozorišta. Fotograf: Srđan Doroški.
FOTOGRAFIJA UMETNICE
- Jasna Đurićić. Fotograf Imrana Kapetanović.
ČLAN TIMA: | Marina Milivojević Mađarev |
DATUM UNOSA GRAĐE: | decembar 2024. |