Zupanc Jelica
BIOGRAFIJA
Jelica Zupanc je odrasla i školovala se u Beogradu. Pohađala je Osnovnu školu „Braća Ribarˮ i Drugu beogradsku gimnaziju. Diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu na studijskom programu Dramaturgije 1975. godine. Pripada prvoj generaciji diplomiranih dramaturškinja čije su drame, dramatizacije, adaptacije, radio drame i scenarija za film i TV kontinuirano izvođeni. Pored Jelice Zupanc ovog generaciji pripadaju i Borka Pavićević, Zorica Jevremović, Vesna Janković, Vida Ognjenović, Milica Novković, Deana Leskovar… Ono što je osobenost njenog pisanja je veliko interesovanja sa istorijske teme i istorijske ličnosti. Njen pristup karakteriše ozbiljnost, posvećenost i težnja da zaista razume ličnost kojom se bavi i da se izabranoj ličnosti da dramski karakter. Ta njena ljubav ka istorijskim temama vidljiva je u dramama, TV scenarijima i romanima.
„Ja ne pravim razliku da li pišem za radio, da li pišem za televiziju, ili pozorište, pa čak i roman zato što uvek pokušavam da iznesem neku temu, ona, istina, zahteva svoju formu, svaka tema nekako gleda da nađe svoj oblik, da se smesti najbolje što može, ali u suštini autor daje nekakav sadržaj, daje nekakve emocije, daje dramsku situaciju (…) mora da postoji osmišljena, čvrsta dramska situacija da bi publika mogla to da pratiˮ (Kristić 2021: 29.29-30.28).
DRAME
U svojim dramama, Jelica Zupanc istražuje životni i profesionalni put značajnih srpskih umetnika, stvaraoca i pregaoca: Crnjanski ili lako je Andriću, Zagreb-Beograd preko Sarajeva, Dragiša i Krleža – prijateljstvo suvišno a nedovoljno, Ognjena kupina (o Svetom Savi), Između izgubljenog i neodržanog (o Božidaru Grujoviću malo poznatom pravniku, piscu našeg prvog ustava 1805. godine), kao i o nedovoljno poznatim britanskim ženama koje su pomagale srpskoj vojsci u Prvom svetskom ratu (Srbijom uzvodno i Naša Engleskinja).
Prva drama izvedena u pozorištu Ateljeu 212, 1987. godine, izazovnog je naslova – Crnjanski ili lako je Andriću. Iako se u naslovu spominje Andrić on ne postoji kao lik, već je ime-metafora umetnika koji je prihvaćen od društva, za razliku od Crnjanskog koji je pobunjenik. Lik Crnjanskog je kompleksan. On je umetnik ogromnog talenta, ali koji nema društvenih uslova za uspeh već sam sebi mora da krči put. U toj svojoj borbi on odbija da pristane na kompromise i laži. Zato je Crnjanski osuđen na trostruku borbu: borbu sa samim sobom, borbu sa bližnjima koji bi da ga sačuvaju od nevolja i dovedu na siguran, poznati put i borbu sa čitavim svetom koji je ponekad ravnodušan prema njemu, ponekad pokušava da ga stavi u šablone, ponekad ga grubo napada i ne razume. Odnos Crnjanskog prema Andriću je kompleksan i jedinstven u našoj književnosti. On ne zavidi Andriću ni na koji način i nikada ne bi hteo, niti pristao da bude kao Andrić, ali je duboko svestan Andrićeve umetničke vrednosti i njegove sposobnosti da u datim društvenim okolnostima bude uspešan. Smireni i odmereni Andrić je antipod buntovnom i vatrenom Crnjanskom. Dramaturg Nenad Prokić koji je bio u žiriju za Nušićevu nagradu i pisao kasnije prikaz drame za časopis Scena napisao je sledeće. „Osnovna vrednost teksta (…) sastoji se u neverovatno tačnom, a ipak nenametljivom portretu ličnosti za koju bez puno premišljanja možemo reći da je najveći pisac ikada rođen na ovim geografskim koordinatama. Tekst Crnjanski ili lako je Andriću bavi se onim nivoom takvih ljudskih egzistencija koje u kontekstu onog što ‘stvarno postoji’ i nemaju vremena, a ni sposobnosti, ni građanske ‘veštine’ da spusti svoj pogled na lokalne ljudske pseudoprobleme koji bi im stalno stvarali neprilike – kao što su stvarali Milošu Crnjanskom, milosnom predmetu ove drame. Jer, ni on se u tim slojevima ljudske egzistencije nije najbolje snalazioˮ (Prokić 1986: 132).
Temi prijateljstva Crnjanskog i Andrića Jelica Zupanc će se vratiti još jednom u drami Beograd – Zagreb via Sarajevo. Crnjanski i Andrić su u ovoj drami mladići koji se vraćaju kućama vozom nakon kraja Prvog svetskog rata i u trenutku rađanja prve Jugoslavije. Taj njihov razgovor u prepunom kupeu oslikava velika gibanja u umetnosti, društvu kome svedoče i koji promišljaju dva buduća velika pisca. „Da li bi iko, u sopstvenoj ranjivosti, bolje od njih umeo da predstavi epohe nastajanja i nestajanja, stvaranja i uništavanja, rastenja i opadanja, cikluse smenjivanja rasula i sklada, jurnjavu svakojakih euforija podjednako pogubnih kao i dnevnih programa istorije?ˮ (Zupanc 2021: 7).
Drame Jelice Zupanc o Crnjanskom su njena najpoznatija pozorišna ostvarenja. Smatramo da posebnu pažnju zaslužuje drama Srbijom uzvodno. U vreme kada je u JDP-u odigrana Valjevska bolnica (bio je to vrhunac egzaltacije nacionalnim istorijom i Prvim svetskim ratom) u BDP-u je odigrana predstava Srbijom uzvodno koja ima sličnu temu kao i Valjevska bolnica, ali daje mnogo šire sagledavanje rata. Ovo je jedina drama iz tog vremena u kojoj Srbija nije sama već je deo šireg, evropskog saveza i ima jasnu i očiglednu pomoć od saveznika. Čitava priča o ratovanju u Srbiji je ispričana ne iz perspektive srpskog ratnika, već iz perspektive strankinja i žena. Ovo je jedina drama iz tog perioda u kojoj se rat posmatra iz ženskog ugla i koja nema zatvorenu strukturu već otvorenu i fragmentarnu. Stalno se prepliću lična osećanja, razmišljanja junaka i rat kao jedna opšteljudska katastrofa. Otvorenost za pozorišnu igru, žene u centru ratnih zbivanja i razumevanje i poštovanje za širi kontekst su glavne vrednosti ovog teksta.
Pored Miloša Crnjanskog, druga značajna istorijska ličnost koja je privukla veliku pažnju Jelice Zupanc je advokat i pisac Dragiša Vasić. Sudbini ovog intelektualca posvećena je drama Dragiša i Krleža – prijateljstvo suvišno a nedovoljno i roman Bist du Dragiša Vasić. U drami Dragiša i Krleža ponovo imamo susret dva značajna pisca savremenika – jedan (Miroslav Krleža) koji u životu uvek bira „pravu stranu“ ne bivajući zbog toga manje značajan umetnik i drugi (Dragiša Vasić) koji idući dosledno za svojim uverenjima i principima postaje tragičan lik. Doslednost Dragiše Vasića nije doslednost jednoj ideologiji. Naprotiv! Njegova doslednost se ogleda u tome da je on dosledno human i zato često na strani slabijih. On u drami počinje kao onaj koji brani komuniste za vreme „Obznaneˮ i odlazi u SSSR kada je to izolovana zemlja, a završava kao pripadnik četničkog pokreta u trenutku kada su se Draže Mihajlovića odrekli saveznici. Dragiša Vasić nije čovek ideologije, već iza ideje traži čoveka i ako shvati da se čovekom manipuliše u ime ideje, on je spreman ne samo da odbaci ideju već i da se otvoreno bori protiv onoga što smatra štenim. Drama je fragmentarne strukture, a scene nisu složene hronološki već kao niz sećanja glavnog junaka u trenutku njegove pogibije 1945. godine sa epilogom 1961. kada mu Krleža odaje počast kao književniku i prijatelju u vremenu kada je ime Dragiše Vasića zabranjeno u SFR Jugoslaviji.
Pored napisa pozorišnih kritičara u novinama i časopisima (Vladimira Stamenkovića, Jovana Hristića, Petra Volka, Feliksa Pašića, Avda Mujčinovića, Radomira Putnika, Raška Jovanovića, Dragane Bošković i dr.) o dramama Jelice Zupanc postavljenim na sceni, o njenom radu pisale su i njene kolege kao i teoretičari književnosti.
RAD NA TELEVIZIJI
Rad u Televiziji Beograd započela je 1976. godine (godinu dana nakon diplomiranja na FDU), na poziv tada mladog reditelja Miljenka Derete. Njen privi zadatak bio je da bude scenaristkinja jedne od emisija igrano-dokumentarne serije Zapamtite koja je afirmisala početnike reditelje i dramaturge (urednici Aleksandar Mandić i Milan Živković) u okviru Redakcije zabavnog programa. Urednik je bio Predrag Perišić. Ubrzo je postala urednica upravo te serije i nastavila da poziva svoje kolege dramaturge i podržava mlade scenariste i reditelje. Brojni tada mladi scenaristi i reditelji imali su realizovane diplomske radove u ovoj seriji (Mihailo Vukobratović, Nebojša Đukelić, Žarko Dragojević, Tanja Fero, Srđa Penezić, Miroslav Lekić, Zoran Amar, Miodrag Ćertić, Zoran Solomun, Slobodan Golubović Leman i dr.). Kao urednica serije Podijum (reditelji Mihailo Vukobratović, Žarko Dragojević i Milan Knežević), doprinela je afirmaciji i mladih glumaca i glumica – kasnije uspešnih dramskih umetnika. Svoje emisije su imali: Ljiljana Dragutinović, Mirjana Karanović, Sanja Milosavljević, Ljiljana Blagojević, Feđa Stojanović, Danica Ristovski, Žarko Radić, Danica Maksimović, Milan Caci Mihailović, Jelica Sretenović, Draga Ćirić i dr.
Jelica Zupanc je bila urednica i scenaristkinja zabavne serije Imenjaci – Ljiljane, Mire, Olivere, Dragani, Zorani… (reditelj Mihailo Vukobratović, učestvovali su Mira Stupica, Zoran Radmilović, Olivera Marković i dr.) Songove je za svako ime pisao Duško Radović, a komponovali su različiti kompozitori koji su bili i izvođači poput Arsena Dedića, Đorđa Balaševića, Braće Vranešević, Dragana Ilića i dr.
Uređivala je seriju emisija kontakt-programa Bliski susreti o svakodnevnom životu i kulturi različitih naroda. Gosti emisije bili su stanovnici iz tih zemalja koji žive u Srbiji kao izbeglice, studenti ili kulturni poslenici (Čile, Grčka, Palestina, Kuba, Meksiko, Brazil i dr.). Većinu ovih emisija je vodio Nebojša Đukelić. Emisiju o Grčkoj vodile su Svetlana Slapšak i Jelica Zupanc, o Brazilu – dopisnik Slavko Lazarević, o Meksiku – glumac Bane Zogović. Reditelj je bio Andrija Đukić, a saradnica tada mlada dramaturškinja Dragana Bošković.
Zajedno sa Predragom Perišićem, Jelica Zupanc je uređivala i pisala scenario za seriju zabavnih emisija šou-programa Formula 1 čiji je reditelj bio Stanko Crnobrnja. Uređivala je i druge serije i umetničke večeri (Darinka Matić Marović, Radmila Bakočević, Ljiljana Krstić), novogodišnje programe i mnogobrojne pojedinačne emisije. U Dramski program prelazi 1990. godine i tu je posebno bila posvećena dramskom ciklusu Izuzetne žene 20. veka koji je ostvarila sa rediteljem Slobodanom Radovićem i stalnim autorskim timom: Mira Čohadžić, kostimografkinja, Dora Dušanović i Borjana Šuvaković, scenografkinje, Gordana Đurđević muzička saradnica. Jelica Zupanc pisala je o Anici Savić-Rebac Breg čežnje (igrala je Danica Ristovski), o Flori Sends Naša Engleskinja (igrale su Ljiljana Krstić i Ana Sofrenović), o Almi Maler Nedovršena simfonija (igrala je Vladica Milosavljević) i o Isidori Sekulić Isidora (igrale su Ljiljana Krstić, Jugoslava Drašković i mala Ana Janković). Za ovaj ciklus drame su pisale i druge autorke i autori: o Aleksandri Kolontaj Gospođa Kolontaj švedske književnice Agnete Pleijel (igrala je Rada Đuričin), o Nadeždi Petrović Nadežda Petrović Miroslava Belovića (igrala je Maja Dimitrijević), o Marini Cvetajevoj Duga u crnini Olge Savić (igrala je Olga Savić), o Mileni Jesenskoj Milena iz Praga Olge Savić (igrale su Marica Vuletić i Mirjana Vukojičić), o Desanki Maksimović Desanka Dragomira Brajkovića i Rade Đuričin koja je i igrala slavnu pesnikinju.
Dramatizacijama proze naših i svetskih pripovedača bavila se birajući i uređujući igranu seriju Smešne i druge priče čiji je prvi ciklus polučasovnih epizoda snimljen 1986. godine u režiji Vladimira Momčilovića, Vladimira Aleksića i dr. (priče Gordana Mihića, Žike Pavlovića, Branka Ćopića, Fadila Hadžića, Radivoja Bojičića, Ivana Ivanovića, Milisava Savića i dr. koje su dramatizovali mnogi dramaturzi Tanja Pavišić, Tanja Peternek i dr.)
Nove cikluse serije Smešne i druge priče uređivala je 2004/05. (tri ciklusa). Režirao je Miško Milojević sa kojim je i pravila izbor dela, u formi dramskih minijatura sa glavnim glumcima-naratorima Draganom Mićanovićem i Nebojšom Dugalićem (kratke pripovetke Domanovića, Nušića, O’Henrija, Sarojana, Andrića, Isidore Sekulić, Singera, Hašeka, Čehova, Kafke, Mrožeka, Dragiše Vasića, Momčila Nastasijevića i dr.). Dramatizacije su, uz Jelicu Zupanc, radile Smiljana Đorđević i Ivana Dimić.
Bila je i urednica humorističkih igranih serija: U ime zakona (scenariste Milana Delčića, u režiji Aleksandra Đorđevića), Dome, slatki dome (scenariste Nenada Opalića, u režiji Milutina Petrovića), Agencija Kikom (scenariste Jugoslava Ćosića, u režiji Andrije Đukića) i prvog ciklusa dramske serije Moj rođak sa sela (scenariste Radoslava Pavlovića, u režiji Marka Marinkovića).
Pored autorskog i dramaturško-uredničkog rada u Televiziji Beograd i RTS-u, Jelica Zupanc pisala je za novine i časopise o pozorištu, knjigama, televiziji i kulturi uopšte. Pisala je za Politiku, Našu borbu, Danas, Republiku, Ludus, Teatron, TFT – časopis za teatar, film i televiziju Službenog glasnika, za RTS portal Oko i dr.
NAGRADE
- Nagrada „Branislav Nušićˮ Udruženja dramskih pisaca Srbije 1985, za dramu Crnjanski ili lako je Andriću–
- Godišnja nagradu RTS 1995, za TV dramu Isidora
- Nagrada „Žensko peroˮ časopisa Bazar 2002, za roman Kafkine adrese
RADOVI
IZVEDENE POZORIŠNE DRAME I ONE KOJE SU ŠTAMPANE
Crnjanski ili lako je Andriću u režiji Miloša Lazina, Atelje 212, 1987.
Verzija koja se igrala štampana je uz program; prva verzija štampana u časopisu za pozorišnu umetnost Scena br. 5, 1986, sa predgovorom Nenada Prokića.
Srbijom uzvodno u režiji Miloša Lazina, Beogradsko dramsko pozorište, 1989.
Ognjena kupina, Teatar „Joakim Vujićˮ, Kragujevac, 1997.
U režiji ansambla sa dramskim umetnikom Mirkom Babićem, izvedena je i na 5. Danima srpskog duhovnog preobraženja avgusta 1997. u porti manastira Manasija, kada je i snimljena za televiziju; štampana u časopisu za pozorišnu umetnost Scena br. 2, 1992, sa predgovorom Ivane Dimić; dopunjena verzija štampana je u Časopisu za književnost, umetnost, nauku i kulturu Raška br. 30, 1997, tema broja je drama; izabrala, uredila i predgovor napisala Milica Novković.
Isidora u režiji Slobodanke Aleksić, Festival monodrame i pantomime u Zemunu, 1989.
U izvođenju dramske umetnice Mire Banjac za koju je na njenu inicijativu i sačinjen ovaj monodramski kolaž; štampan u Antologiji srpske monodrame koju je priredio i predgovor napisao Radomir Putnik (izdavač Festival monodrame i pantomime Zemun, 2003)
Gle, Srbi u režiji Pita Teslića, Festival monodrame i pantomime u Zemunu 1990. kao projekat Festivala povodom 300. godišnjice velike seobe Srba (1690–1990), u izvođenju dramskog umetnika Miodraga Radovanovića Mrguda; štampana uz program Festivala (sa greškom u redosledu scena); ova predstava jednog glumca igrana je u Pozorišnom salonu JDP i snimljena je za televiziju.
Zagreb–Beograd via Sarajevo u režiji Gorčina Stojanovića, Jugoslovensko dramsko pozorište, 2021.
SNIMLJENI TV FILMOVI OD DRAMA I ONE KOJE SU ŠTAMPANE
Učini to svojski, u režiji Miroslava Lekića, TV Sarajevo, JRT, 1985.
Zagreb-Beograd preko Sarajeva, u režiji Miloša Radovića, TV Beograd, 1992; štampana u Antologiji TV drame, peta knjiga, 2002.
Isidora, u režiji Slobodana Radovića, RTS, 1995.
Naša Engleskinja, u režiji Slobodana Radovića, RTS, 1997.
Nedovršena simfonija, u režiji Slobodana Radovića, RTS, 1998; pozorišna verzija štampana u ediciji Savremena srpska drama, sveska broj 1, 1998 (izdavač Muzej pozorišne umetnosti Srbije i Udruženje dramskih pisaca Srbije)
Breg čežnje, u režiji Slobodana Radovića, RTS 2002; pozorišna verzija štampana u časopisu za pozorišnu umetnost Scena br. 2, 2002, sa predgovorom Aleksandra Milosavljevića
Između izgubljenog i neodržanog, u režiji Slobodana Radovića, RTS, 2004.
Božićna pečenica prema delu Stevana Sremca, u režiji Slobodana Radovića, RTS, 2007.
Rekonvalescenti prema delu Dragiše Vasića, u režiji Slobodana Radovića, RTS, 2006.
Smešne i druge priče, dramske minijature u tri ciklusa, dramatizacije po delima Sarojana, O’Henrija, Mrožeka, Kortasara, Dragiše Vasića, Hašeka, Singera i dr; u režiji Miška Milojevića, RTS, 2004/05.
OBJAVLJENE KNJIGE
Kafkine adrese, roman (Čigoja, 2002)
Crveno, žuto, zeleno, kreni, knjiga za decu (Plato, 2002)
Bist du Dragiša Vasić, roman (Službeni glasnik, 2015)
Dragiša i Krleža – prijateljstvo suvišno a nedovoljno, drama (RTS Izdavaštvo, 2022)
SNIMLJENE TV SERIJE
Crveno, žuto, zeleno, kreni za decu, u režiji Slobodana Šuljagića, RTS, 1998.
Najbolje godine u saradnji sa suprugom, dramskim piscem Miodragom Zupancom, u režiji Slobodana Šuljagića, TV Pink, 2003.
EMITOVANE RADIO-DRAME
Zamena i Kuća na Kalvariji u saradnji sa Miodragom Zupancom, obe u režiji Bode Markovića, Radio Beograd, 1974.
Nedovršena simfonija u režiji Nađe Janjetović, Radio Beograd, 2002.
REFERENCE
Dimić, Ivana. mart-april 1992. „O moći vlasti i moći ljubaviˮ (predgovor za dramu Ognjena kupina). Scena 2: 98.
Kutrički, Svetlana. 2010. Dinastija Nemanjića u savremenoj srpskoj drami, magistarski rad. Novi Sad: Filozofski fakultet.
Milivojević Mađarev, Marina. 2024. Novi narativ. Novi Sad: Pozorišni muzej Vojvodine.
Milosavljević, Aleksandar. mart-april 2002. „Čežnja za idealnim ili zašto je otišla Anica Savić Rebacˮ (predgovor za dramu Breg čežnje). Scena 2: 152–154.
Prokić, Nenad. septembar-oktobar 1986. „Ich hafte einen kameraden“ (predgovor za dramu Crnjanski ili lako je Andriću). Scena 5: 131–132.
Putnik, Radomir. 2003. „Isidora – promisliti ili proživetiˮ (predgovor). U: Antologija srpske monodrame. Festival monodrame i pantomime Zemun.
Štefković, Jadranka. 2007. „Ognjena kupina Jelice Zupanc – Srednjovekovne teme u modernoj srpskoj dramiˮ. Zbornik Matice srpske za scensku umetnost i muziku 36, 123–134.
Tucaković, Snežana. 2014. „Lik kraljice Ane u drami Ognjena kupina Jelice Zupanc“. Nasleđe 2, 249–295.
Zagreb–Beograd via Sarajevo, program predstave. Beograd: Jugoslovensko dramsko pozorište, 2021.
INTERNET IZVORI
DRAGIŠA I KRLEŽA u RTS klubu, promocija drame Dragiša i Krleža – prijateljstvo suvišno a nedovoljno (govore A. Jerkov, T. Krstić, D. Inđić i autorka), RTS Izdavaštvo, 2023.
Kod Velje Pavlovića „Nivo 23ˮ , Studio B, 2016.
Kod Sare Arsenović – Radio Beograd 2 „U prvih petˮ, 2023.
„U prvih petˮ, autor i voditelj Sara Arsenović, Radio Beograd 2, 12.2.2023.
„Iza kulisaˮ – razgovor sa Jelicom Zupanc, autor i voditelj Tamara Krstić, Radio Beograd 1, 4.12.2021.
Vavilon – TV RTS 28.06.2016. Razgovor sa Jasminom Vrbavac
Rekonvalescenti – 2006. RTS ceo film
Naša Engleskinja – 1997. RTS ceo film
Breg čežnje – 2002. RTS ceo film
Božićna pečenica – 2007. RTS ceo film
Smešne i druge priče – 1. omnibus dramskih minijatura RTS
Smešne i druge priče – 2. omnibus dramskih minijatura RTS
Smešne i druge priče – 3. omnibus dramskih minijatura RTS
OSTALO
Slobodan Stojanović – uvodna reč za dramu Ognjena kupina pred javno predstavljanje u vidu čitaće probe u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda, 8. juna 1994. godine, u okviru projekta Korak ka sceni (Udruženja dramskih pisaca Srbije i Udruženja dramskih umetnika Srbije, prema ideji Olge Savić, Slobodana Stojanovića, Deane Leskovar i Jelice Zupanc)
Čitaću probu vodio je reditelj Jovica Pavić sa glumcima: Tanasije Uzunović, Ksenija Jovanović, Jasmina Ranković i dr.
Evo tog izlaganja:
Znam i ja, dabome, da čedan i radoznao čitalac ne haje i ne drži, nimalo, do raznih predgovora, pogovora, uzgrednica i učenih fusnota, kojima su često natrpane knjige, nego žuri da, našte srca ili natenane – kako ko voli – čita i pročita napisano, kao da je njemu, i samo njemu pisano. Na tom putu mu samo smeta svaki putovođa, a pametnjaković komentator mu kvari i ruši sve što je sam u svojoj uobrazilji sagradio.
Pa, opet, evo, usuđujem se da vam kažem nekoliko rečenica o drami Jelice Zupanc Ognjena kupina, pre nego što ćete čuti kako je čitaju ovi divni glumci.
Zašto? Pokušaću da objasnim.
Grdno će se ubuduće namučiti onaj koji bude tražio gde je mesto Ognjenoj kupini među našim dramama. Ona jeste i hagiografski dramski zapis o jednom delu zemnog života najvećeg srpskog svetitelja, kao što jeste i dramska hronika jednog zatamljenog i kriznog trenutka i perioda istorije srpske nemanjićske države pri svršetku treće decenije slavnoga nam Trinaestog stoleća. Takvih drama, hagiografskih, istorijskih, bilo je i jest novih u našoj već prilično razgranatoj i razuđenoj dramskoj književnosti, ali Jeličina drama Ognjena kupina donosi u našu dramsku književnost nešto u čemu smo oskudevali, ako smo dosad i imali – disput u dramskoj formi o jednom temeljnom verskom, hrišćanskom pitanju: da li je moguće pokajanje, u onom svom izvornom značenju – metanite, na grčkom, za koje neki savremeni teolozi predlažu reč: preumljenje. Zatamnimo li za trenutak, one takođe žive i uzbudljive dramske tokove i ponornice, otimanje oko nemanjićskog prestola, kolebanje i vrludanje na koju će se stranu, istočnu ili zapadnu, nakloniti večiti visak i klatno srpske politike, žestok sudar volja, kaprica, ludila i nužde, i izdvojimo samo jedan odnos Ane, žene svrgnutog kralja Radoslava, potonje iskušenice Marine i Save, arhiepiskopa srpskog, ali i duboko zamišljenog teologa pravoslavnog, dobićemo dve pozicije za platonovski i plotinovski dijalog na pitanje svih pitanja: može li se čovek preumiti? I još, ako je čovek žena?
Tema koja je uznemiravala mnoge dramatičare hrišćanske provenijencije, Klodela, na primer. Ili Flobera u Iskušenju sv. Antoana.
Problem se sadrži u samom naslovu drame, priči – alegoriji o „ognjenoj kupiniˮ, koja, kao što znamo, ne može sagoreti bez ostatka ni u najvećem adskom ognju. Problem se kasnije širi i produbljuje u pitanju, na koje ni Sava ne zna pouzdan odgovor: koja je od dveju ikona koje predstavljaju svetu Magdalenu istinitija, ona u kojoj ona skrušeno kleči pred strogim Hristom ili ona u kojoj je u zanosu diže i drži u naručju? Magdalena beše ona nepoznata bludnica koja je suzama kvasila Hristove noge i otirala ih svojom kosom.
Naravno, Jelica Zupanc kao dramatičar po vokaciji ne zadržava se u skolastičkom postavljanju pitanja, ma koliko ona kušala svetitelja, nego gradi ubedljivu dramsku situaciju, sa mnogo dramske energije, stvarajući od Ane, preljubnice, Marinu iskušenicu koja na sopstvenom primeru treba da proveri da li je moguće pokajanje, to jest, preumljenje.
Lepota i duboka ljudskost lika Svetog Save u ovoj drami je njegovo iskušavanje, u čemu nema ničeg blasfemičnog, nego naprotiv – svetačkog. Iza njegovog jednostavnog, pastirskog saveta i poziva na iskrenu molitvu „Gospode Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj mene grešnogaˮ stoji nepokolebana, ali iskušavana vera da se od čoveka može, pokajanjem, ostvariti preumljen i čist čovek.
Još nešto bi, mislim, moralo da se ima u vidu. Dramu Ognjena kupina napisala je žena, biće kome je utisnuto i ukodirano osećanje krivice i greha. Sava bi da može, a kao muškarac ne može, da pronikne i u ovaj najdublji, deveti horizont, u kome možda čitavo pitanje izgleda naglavačke. Jer šta je to u „ognjenoj kupiniˮ što ni na najvećem ognju ne može da izgori ako ne život sam.
U ovoj, dakle, metafizičkoj dramskoj raspravi, nezavršenoj, dabome, učestvuje još jedan lik monah Irinej, koji se, baš kao svaki čovek – boji, iako, na kraju komada, uverava samoga sebe: „Vukovi se ne čuju. Pesak ne grize. Kupina ne bode. Zašto da se bojim?ˮ To njega, monaha i iskušenika, proganja strepnja da je sam život prestup i greh, ali tako sladak.
Dragi prijatelji, oprostite mi ako će vas ovih mojih nekoliko rečenica možda malčice skrenuti sa vašeg puta i sanjarenja dok budete slušali Ognjenu kupinu, jedino bih voleo da ih imate u vidu, a još bolje ako se ne budete složili sa mnom. Jer, svako svoju muku muči, svoju radost raduje.
Ostaje nam da se zahvalimo Jelici Zupanc jer će vam, kao što je i meni, ugoditi da uživate, brinete, razmišljate i radujete se, tiho, dok slušate Ognjenu kupinu.
PRILOZI
Prilozi
- Prilog 1. Jelica Zupanc i reditelj Slobodan Radović na snimanju TV filma Rekonvalescenti. Fotograf Nenad Pavlović, RTS press služba.
- Prilog 2. Jelica Zupanc sa ekipom TV filma Isidora – Ljiljana Krstić, reditelj Slobodan Radović, kostimografkinja Mira Čohadžić i dr. Fotograf Nenad Pavlović, RTS press služba.
- Prilog 3. TV film Naša Engleskinja, Ana Sofrenović. Fotograf Nenad Pavlović, RTS press služba.
- Prilog 4. TV film Naša Engleskinja, Ljiljana Krstić. Fotograf Nenad Pavlović, RTS press služba.
- Prilog 5. TV film Nedovršena simfonija, Vladica Milosavljević i Varja Đukić. Fotograf Nenad Pavlović, RTS press služba.
- Prilog 6. TV film Zagreb-Beograd preko Sarajeva Radomir Lazarević i Dragan Jovanović. RTS press služba.
FOTOGRAFIJA UMETNICE
- Jelica Zupanc. Fotograf Ljubinko Kožul
ČLAN TIMA: | Marina Milivojević Mađarev |
DATUM UNOSA GRAĐE: | Januar 2025. |