Sekulić Isidora
BIOGRAFIJA
Isidora Sekulić je bila književnica, esejistkinja, prevoditeljka, prva žena članica SANU. Smatra se da je uz Desanku Maksimović najpoznatija srpska književnica, koja se još tokom života izborila za mesto u književnom kanonu, tako da je književni istoričari ne zaobilaze prilikom istorijskih sinteza srpske književnosti 20. veka. Ova vrhunska književnica i intelektualka doprinela je srpskoj kulturi i književnosti kvalitativno i kvantitativno velikim delom. Pisala je prozu, putopise, kritiku, eseje, bavila se prevodilaštvom, a njena spisateljska biografija je karakteristična po tome što je prvu knjigu Saputnici objavila (tek) sa 35 godina, kao autorka već izgrađenog stila.
Rođena je u Mošorinu, u Vojvodini, a najveći deo svog detinjstva provela je u Rumi i Zemunu. Majka joj je rano preminula sa svega 30 godina (1883). Isidora je u tom trenutku imala 7 godina. Otac Danilo Sekulić je bio službenik državne administracije. Imala je dva brata, koji su takođe umrli veoma mladi (Predrag u sedmoj, a Dimitrije u dvadeset prvoj godini). Kako je odrastala sa ocem, on je bio veoma značajna osoba u njenom životu. Danilo Sekulić je umro 1900. godine i sahranjen je na Zemunskom groblju.
Nakon osnovne škole, Isidora Sekulić je završila tri razreda gimnazije (realke) u Zemunu. Zatim je otac šalje u Višu žensku školu u Novom Sadu, a zatim u učiteljsku školu u Somboru (Preparandija), diplomirala je matematiku i prirodne nauke u Pešti. Doktorirala je u Berlinu 1922. godine. Radila je kao nastavnica, prvo u Pančevu i Šapcu, a zatim u ženskoj gimnaziji u Beogradu. Međutim, Isidora Sekulić se nije dobro osećala u profesorskom pozivu, tako da je često tražila odsustva, što zbog bolesti (dijagnostikovan joj je katar pluća, a kasnije je imala problema sa migrenom i kataraktom), što da bi putovala ili učila jezike.
Putovala je po Evropi, obišla je Norvešku, Švedsku, Nemačku, putovala u Francusku, Italiju, Veliku Britaniju, ali i u druge zemlje. Bila je poliglota – znala je: nemački, francuski, ruski, engleski, švedski i norveški i prevodila sa većine ovih jezika.
Nakon penzionisanja 1931. godine u potpunosti se posvećuje književnom radu. Oba svetska rata provela je živeći povučeno u Beogradu, a 1941. godine odbila je da potpiše Apel srpskom narodu (dokument kojim su se 1941. građani pozivali na poštovanje okupacionih vlasti u Srbiji). Pored pisanja i objavljivanja knjiga, učestvovala je aktivno u književnom životu kroz pisanje kritike i kroz članstvo u različitim književnim organizacijama. Bila je članica i ženskih i feminističkih organizacija (Ženski pokret, AFŽ). Sarađivala je sa velikim brojem časopisa u kojima je štampala prozu, kritike i eseje. Bila je jedna od retkih uredničkih figura u časopisima pre Prvоg svetskog rata pošto je bila u uređivačkom odboru Bosanske vile tokom 1914. godine, a u međuratnom periodu bila je u uredništvu nove serije Srpskog književnog glasnika. Bila je jedina žena među osnivačima srpskog ogranka PEN centra i njegov prvi sekretar, zatim prvi predsednik Udruženja književnika 1945. godine, prva žena dopisni član Srpske kraljevske akademije, a kasnije prva članica Srpske akademije nauke i umetnosti, kao i članica mnogih udruženja, redakcija, upravnih odbora.
Nakon kratkotrajnog braka i smrti prvog supruga lekara (iz Poljske) Emila Stremnickog Isidora Sekulić se nije udavala i nije imala dece.
Nakon Drugog svetskog rata živela je povučeno u svojoj kući na Topčideru. Umrla je 1958. godine. Sahranjena je po svojoj želji skromno i bez počasti na Topčiderskom groblju.
Svoju prepisku i rukopise spalila je pre smrti, ne ostavivši budućim istraživačima ovu vrstu materijala na uvid. Knjige, nameštaj i lične predmete zaveštala je Univerzitetskoj biblioteci Svetozar Marković, gde se danas čuvaju. Na Topčideru je (tek) 2015. godine podignut spomenik njoj u čast, dok je ranije postojalo spomen obeležje u Somboru ispred Pedagoškog fakulteta.
Kada je reč o životu Isidore Sekulić, njena biografija je oskudna podacima i isprepletana, tzv. belim, zagonetnim mestima, koja biografi nisu uspeli da razreše do kraja, kakva su doktorat u Nemačkoj, zagonetna udaja za poljskog lekara Emila Stremnickog, priroda odnosa prema Jovanu Skerliću, adresat Pisama iz Norveške. Živela je skromno i povučeno, gotovo asketski, a trudila se da privatnu sferu svog života sakrije od komentarisanja, ocene ili javne osude, pa se često govori o tome kako je njeno delo njena najbolja biografija.
Međutim, često se spekulisalo o određenim epizodama iz njenog života. Najkomentarisanija je upravo udaja. Samotnički život žene bez supruga, muškaraca i porodice nije bio uobičajen i društveno prihvatljiv, te je izazivao niz zluradih komentara: od procene njene lepote do zloćudnih komentara o njenoj naravi i karakteru. Postoje pretpostavke da je Isidora Sekulić izmislila svog supruga Emila Stremnickog kako bi zaustavila priče o sopstvenom usedelaštvu. Naime, u Beogradu i Srbiji niko nikada nije video doktora Stremnickog za koga se Isidora, prema sopstvenom svedočenju, udala tokom jednog od svojih putovanja 1914. godine. Ubrzo nakon vesti o venčanju, u Beograd je stigla vesti i o njegovoj smrti. Saznanja o ovom braku isključivo su posredna preko pisama Isidore Sekulić koja je slala svom odanom prijatelju i izdavaču Svetislavu Cvijanoviću i preko vesti u novinama, kao i njene čitulje u Politici.
Uzbudljivi odnosi postojali su između Isidore Sekulić i kritičara njenih radova. Jedan od najpoznatijih odnosa književnica–književni kritičar svakako je onaj koji je postojao između Isidore Sekulić i Jovana Skerlića. Najuticajniji kritičar početka 20. veka, urednik Srpskog književnog glasnika, lista sa kojim je Isidora Sekulić redovno sarađivala, napisao je negativnu kritiku njene debitantske zbirke pripovedaka Saputnici ocenivši neodgovornim postupak pisanja o sopstvenoj intimi u teškom istorijskom trenutku. Naime, Isidora Sekulić je svoje prve dve knjige objavila u vremenu balkanskih ratova i Prvog svetskog rata kada je vladala, kako Skerlić piše, atmosfera krvi i smrti. Priznajući joj izgrađen stil i veštinu pisanja, Skerlić je smatrao da je odabir teme neprimeren i na osnovu toga dao veoma oštru i negativnu kritiku ove debitantske zbirke. Kasnije je sličnu vrstu zamerke imao i povodom putopisa iz Norveške, pogrdno i ironično nazvavši Isidoru Sekulić skandinavštvujućom. Skerlićevo nerazumevanje i optužba za nedovoljno osećanje nacionalnog ushićenja i empatije, duboko je pogodilo Isidoru Sekulić i ona se često godinama kasnije vraćala na ovu ocenu razmatrajući ulogu kritike i kritičara, odnos individualnog i nacionalnog i druge teme.
U periodu neposredno nakon Drugog svetskog rata Isidora Sekulić se našla u sukobu sa Milovanom Đilasom, koji je negativno ocenio njenu knjigu o Njegošu i pokrenuo niz negativnih kritika o ovoj knjizi. Zamerivši joj idealističku filozofiju na kojoj počiva njeno viđenje crnogorskog vladike, Milovan Đilas je vrlo oštro pisao i govorio. U strahu od hapšenja i sa osećanjem nemoći pred napadima veoma moćnog političara i ideologa, shvatajući da zamerke nisu književne, već političke prirode, Isidora Sekulić je spalila rukopis svoje druge knjige o Njegošu.
Ova dva odnosa stoje na početku i na kraju spisateljske karijere ove autorke, omeđuju njen književni rad i pokazuju kako su kritičarske ocene često proizvod više političkog i ideološkog, a manje poetičkog i estetskog. Ujedno u oba slučaja se radi o više nego indikativnim sukobima na relaciji književnica–moćni kritičar.
Ipak, najvažnija stvar vezana za Isidoru Sekulić tiče se njenog književnog rada i intelektualne posvećenosti. Isidora Sekulić je aktivno objavljivala u velikom broju časopisa na celokupnom nekadašnjem jugoslovenskom prostoru. Pored niza kritičkih i esejističkih radova u periodici, objavila je i sledeća dela: Saputnici (1913), Pisma iz Norveške (1914), Iz Prošlosti (1919), Đakon bogorodičine crkve (1919), Kronika palanačkog groblja (1940), Analitički trenuci i teme I–III (1941, 1943) Zapisi o mome narodu (1948), Njegošu knjiga duboke odanosti (1951). Delo Isidore Sekulić smatra se jednim od najznačajnijih dela srpskog modernizma, a njen esejistički opus kvantitativno zauzima centralno mesto u njenom stvaralaštvu. Pisala je o raznovrsnim temama, od opštih tema o prirodi umetnosti i njenih specifičnosti, preko problemskih pitanja vezanih, ne samo za književnost, već i za pozorište, slikarstvo, film, muziku, do eseja o individualnim stvaraocima u rasponu od Sapfo do Andrića. Isidora Sekulić je bila cenjena u književnom i intelektualnom krugu, održavala je prepisku sa najznačajnijim ljudima svog vremena i bila je nezaobilazna ličnost srpske književnosti i kulture.
Pored značajnog književnog dela Isidora Sekulić je kao zagonetna i značajna figura srpske kulture, inspiracija savremenim književnicima i književnicama. U ovim delima, u rasponu od lake, popularne literature do ozbiljnih književnih ostvarenja, Isidora Sekulić je glavna junakinja, smeštena u raznovrsne zaplete, koji se najčešće nadovezuju na zagonetna i intrigantna mesta njene biografije. O Isidorinom delu napisan je značajan broj studija, ustanovljen je časopis Isidorijana koji se bavio njenim stvaralaštvom, kao i nagrada „Isidora Sekulić” za književno i esejističko delo koju Opština Savski venac dodeljuje od 1967. godine. U više navrata su objavljivana nova izdanja njenih knjiga, a takođe više puta su priređivana Sabrana i Izabrana dela ove književnice.
Biografija je delimično prerađena verzija teksta Milinković, Jelena. „Isidora Sekulić”, U I. Pantelić, J. Milinković, Lj. Škodrič, 20 žena koje su obeležile 20. vek u Srbiji. Beograd: NIN, 2013.
RADOVI
Saputnici. Beograd: S. B. Cvijanović, 1913.
Pisma iz Norveške. Beograd: S. B. Cvijanović, 1914.
Đakon bogorodičine crkve. Zagreb: Knjižara Z. I V. Vasića, 1919.
Iz Prošlosti. Sarajevo: I. Đ. Đurđević, 1919.
Kronika palanačkog groblja. Beograd: Srpska književna zadruga, 1940.
Analitički trenuci i teme I–III. Beograd: Mlada Srbija, 1941, 1943.
Zapisi o mome narodu. Beograd: Prosveta, 1948.
Njegošu knjiga duboke odanosti. Beograd: Srpska književna zadruga, 1951.
Napomena: U pregledu radova dati su samo podaci o prvim izdanjima knjiga.
REFERENCE
Кох, Магдалена. 2012. …кад сазремо као култура…: Стваралаштво српских списатељица на почетку XX века (канон – род – жанр). Београд: Службени гласник.
Кох, Магдалена. 2023. Мајсторице мишљења: српски феминистички есеј XIX–XXI века. Београд: Службени гласник.
Пековић, Слободанка. 2008. Исидорини ослонци. Нови Сад: Академска књига.
Поповић, Радован. 2009. Исидорина бројаница. Београд: Службени гласник.
Стојановић Пантовић, Бојана. 2012. Песма у прози или прозаида. Београд: Службени гласник.
INTERNET IZVORI
Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“: Rukopisna zaostavština Isidore Sekulić
Knjiženstvo: Isidora Sekulić
Radiovizija: Govor Isidore Sekulić
Oko magazin, RTS: Isidora Sekulić
Beograd za početnike: O Javnom i tajnom životu Isidore Sekulić
RTS, Beogradsko blago: Legat Isidore Sekulić
Radio Beograd 2: Kod dva bela goluba: Isidora Sekulić
Članovi SANU: Isidora Sekulić
BBC na srpskom: Isidora Sekulić
Kakva ženska: Isidora Sekulić
Isidora Sekulić u Laguni
OSTALO
Intervju sa Isidorom Sekulić (izvor: znanje.org)
Prije pola stoljeća pojavila se studija Isidore Sekulić Njegošu knjiga duboke odanosti. Ta je knjiga pisana u zanosu Njegoševom fizičkom i duhovnom pojavom, ali je izostalo njegovo dublje istorijsko situiranje. Zato su njeni bitni zaključci, kao što je onaj da je Njegošu kosovska ideja bila životni smisao, – izazivali suprotna mišljenja kritike. Isidora je posebno visoko cijenila Prolog, kako ona kaže, „Luče mikrokozma” i monologe iz Gorskog vijenca, po kojima je to djelo „ne samo crnogorska, nego i opštečovječanska tema”. Razmišljajući o pedesetogodišnjem životu ove nezaobilazne knjige o Njegošu, o otporima koje je izazvala, pomislio sam da bi najzad mogao biti publikovan jedan moj razgovor sa Isidorom, od 18. marta 1957. godine, koji nosi ton zadnje ispovijesti. Dan je sunčan, proljećni. Dok idem ulicom Vase Pelagića, u kojoj stanuje Isidora Sekulić, razmišljam o njenim esejima, o njenom životu posvećenom radu, sličnom životu benediktinke. Pri kraju ulice, desno, nalazi se njena kuća, prizemna, sa malim trijemom. Ispred kuće nalazi se mala bašta, tek prekopana i očisćena. Ograda je napravljena od štica i bodljikave žice. U baštu se ulazi kroz uska i niska vrata od natrule jelovine.
Sa desne strane od ulaza nalazi se dvorišno zvono na potez, uvijeno krpom. Poslije drugog zvonjenja, pojavi se Isidora, povijenih ramena i vrata, tako da joj je naporno gledati pravo. Ramena su joj uska i kosa, kao da je htjela da bude riba, kako ona sama opisa jedan svoj lik, Kostu Zemljotresa. Oči su joj krupne, plave, malo iskočile iz debelih kapaka. Na čelu iznad lijeve obrve ima malu bradavicu. Sijedu kosu je savila u punđu. Dvije velike bore su joj usječene ispod istaknutih jagodica, a druge dvije polaze od kraja usana i odvajaju bradu od ostalog lica. Na njoj je kućna haljina neodređene boje, iskrpljena na laktovima.
– Uđite, izvolite napred pa ćemo razgovarati, – napravi lak pokret rukom i lice joj se razvedri.
U radnoj sobi bili su rafovi sa uredno složenim knjigama, ispred je pisaći sto, tri kožne fotelje i dvije stolice bez naslona, obložene kožom. Preko parketa je prostrt stari ćilim. – Sedite na fotelju, odmah ću se vratiti, samo da umijem ruke, ofarbala sam ih crvenim papirom, uvijala sam vaze za cveće. – Pokaza umrljane dlanove i za trenutak ode u susjednu prostoriju. Brzo se vrati, sjede na stolicu bez naslona, ispred pisaćeg stola i metnu ruke na krilo.
– O čemu ćemo sad da razgovaramo – upita.
– O Pismima iz Norveške i o Hronici palanačkog groblja, ako ste raspoloženi.
– O Pismima iz Norveške ima malo da se kaže. Mislim da je u tome putopisu najznačajniji stil. Gradovi se menjaju, a sto se tiče opisa prirode, to je verno i može da zainteresuje čitaoce i posle sto godina. Svuda je misaonost provedena. Vidi se iz svakog retka da se pisac pripremao brižljivo pre nego sto je pošao u tu zemlju. Ja sam išla u Carigrad još kad mi je bilo devet godina. Bila sam u Francuskoj, Nemačkoj, išla sam u Englesku, Skandinaviju. Rusiju slabo poznajem, bila sam u Moskvi, Petrogradu, i još nekim gradovima. Zakučila sam i malo severne Afrike, bila sam u Alžiru, Maroku; tamo sam putovala ugljarskim brodom. Tako putuju siromašni ljudi kao što sam ja. Na brodu kojim se prevozi ugalj ima i nekoliko kabina za siromašne putnike. Tu se jede zajedno sa mornarima, ono što oni za sebe kuvaju. Bila sam i u Maloj Aziji, u Brusi i u još nekoliko mesta. Za svako putovanje sam se dugo i brižljivo spremala. Moj otac Danilo (vidite imao je ime kao i vi) bio je mnogo obrazovan čovek. Radio je u magistratu u Zemunu; on me je upućivao. Kad sam trebala da idem u Italiju, on mi je rekao da moram godinu dana pre toga da učim jer ću se tamo susresti sa dvadeset vekova. I da mi nije dovoljno što znam italijanski. Ja sam učila ne jednu nego dve godine: šta sam god našla čitala sam, učila sam književnost, umetnost, geografiju, istoriju. Tako sam o Italiji više znala od kustosa sto su me vodili. I za Norvešku sam se spremala, samo manje nego za Italiju, jer o Norveškoj ima manje da se uči. Tamo može da se putuje sa znanjem engleskog i nemačkog. Ali sam ja, kao i svi ljudi koji znaju više jezika, posle tri dana čitala novine, a posle tri meseca romane na norveškom.
Na pitanje šta misli o kritici na njena djela, uzbuđeno reče: – Ja ne čitam ništa što se o meni piše, čim vidim svoje ime, ja prevrnem list. Jovan Skerlić mi je prebacio za nedostatak nacionalizma. To je bio prek i nagao čovek. Posle, kada je postao narodni poslanik i stekao političku vlast, postao je netrpeljiv. Ja mu nikada nisam pružila ruku, nisam se sa njim pozdravila. Ja sam povučena i živim među knjigama. Plašila sam se da mi ne podmetne nogu, i on bi mi je podmetnuo. Zato sam se ljutila posle njegove kritike na Pisma, i odlučila da se povučem u sebe još više. Nije Skerlić razumevao da pravog nacionalizma nema bez internacionalizma. Ja volim druge narode nacionalistički. I dalje živim povučeno: zvali su me i sada na prijeme u Dvor; nisam išla jer treba da metnem šešir na glavu, a kako da ja metnem šešir.
Ja sam zadovoljna kad čitam i kada sam uveče za atom teža, vise naučila nego ujutru.
– Što sad ne objavljujete? – Imala bih da skupim, kad bi se skupilo, dve knjige eseja. Ali to stoji razbacano. Neću da ih skupljam.
– Vrijedio bi taj napor, – rekoh.
– Ne. Ja napišem nešto i sa time se zadovoljim, više me ne interesuje. Napisala sam bila drugu knjigu o Njegošu, ali sam je posle Đilasovog napada bacila u peć.
– Pogriješili ste, jer je sve efemerno, pa i Đilasova uloga.
– Da, ali sam se ja bila prepala da me ne uhapse. Ubeđena sam da je hteo da me uhapsi. To je bio direktan napad policije na mene. Bila sam pripremila sve da se obesim ako dođu da me hapse. Ja, ako imam metafizička gledišta, ne izlazim na ulicu da ih iznosim i propovedam. Do tih gledišta sam došla učeći. Pre rata sam stalno čitala dva časopisa čisto filozofska, jedan engleski, a drugi francuski. I danas čitam engleski, za francuski nemam para. Tako ja svakog meseca progutam jedan časopis čiste filozofije, sem ostalog. Ispalo je da ja ne smem imati drukčije mišljenje.
– Mislim da niko nije pomišljao o vašem hapšenju, a što se tiče kritike vaših stavova, to je samo drugo mišljenje.
– Ja sam to tako doživela i osetila.
Poveo se razgovor o Kronici palanačkog groblja.
– Smatram da pogrešno kritika tretira Vašu Kroniku kao zbirku priča, primijetih.
– Tačno. Ja sam im uvek govorila da to nisu ni priče ni novele, ali kažu da jesu, pa posle dokazuju da nisu. Ja nisam pripovedač. Oni moji zapisi isto nisu priče, zato sam ih i nazvala – Zapisi. Čitava knjiga Kronika palanačkog groblja je problem ambicije. Ima dve vrste ambicije: unutrašnja i ona koja je okrenuta spolja.
Ambicija spoljašnja nije dobra. Ja se ne slažem s takvom ambicijom. Ambicija se mora unutra okrenuti. Gospa Nola (jedan od glavnih likova iz Kronike – D. R.) ima okrenutu ambiciju unutra. Kao sto kaže Šeli: „Crnac je učinio svoje i može da ide”. Ja sam izvršila svoju dužnost i sad mogu da idem na groblje.
Razgovor se povede o njenoj godišnjici.
– Ta larma sto je dignuta oko mene mnogo me je potresla. Molila sam neke poznanike, mlade ljude, da gde god vide nešto o meni napisano, priguše. Ali eto šta su uradili. Zvali su me na neko veče o meni, ali sam odbila, rekla sam da sam bolesna. Svi su hteli da me skinu sa dnevnog reda. Kažu: ima 80 godina, skoro će umreti, daj da napišemo nešto i da je ostavimo. To strašno vređa. Volim tišinu, zato me je ta buka oko mene mnogo potresla. Ako nešto vredim, neka kažu posle moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale. Nisam bila srećna. S tim sam se pomirila. Postoji vasionska sreća koja opredeljuje ljude. Ako niste voljeni, uzalud ćete vi nastojati da vas vole.
– Od čega živite, – upitah.
– Imam penziju, neki dodatak kao član akademije i nešto što zaradim.
– Zašto ne primate veće honorare? – Odbila sam da primim 215 hiljada za knjigu o Njegošu i 105 hiljada za Zapise. Ova moja poštena ruka nikad nije primila 100 hiljada, niti će. Volim siromaštvo. Već tri godine nemam zimskog kaputa. Klavir sam prodala za vreme rata. Volim muziku, ali nemam novca da kupim drugi klavir. I radio sam prodala za vreme rata, a ovaj sam kupila za 6000. Ne zadužujem se nikad jer posle moje smrti nema ko vratiti moje dugove.
Porodična hronika
– Recite mi nešto o kronici Vlaovića.
– Koja je to, ne sećam se. Pošto sam je podsjetio, ona produži.
– Da. To su naši rođaci, u stvari to je život naše porodice. Ja sam sa majčine strane nasledila potpunu tuberkulozu, jer su tamo svi tuberkulozni. S očeve strane nasledili smo ludilo i razne oblike nervne poremećenosti. Moj pradeda se doselio iz Crne Gore u Bačku. Njegova kćerka je bila luda. Onda se to dalje proteže na ženske osobe. Moja tetka je bila neko vreme u duševnoj bolnici, pa su je doveli kući i ja je pamtim, sedela je stalno u jednom uglu i nešto mumlala. Moj je otac strašno patio od glavobolje. Ženio se tri puta. Od prve žene je imao mene i sina, koji je umro u 22. godini od tuberkuloze. Bio je talentovan za muziku, svirao je violinu, nastupao je. Ja sam već od četiri godina patila od nesanice. Sve sam plakala u krevetu što ja ne mogu da spavam kao sva druga deca. I danas me strašno boli glava. Ne spavam. Nekad plačem u krevetu i tako sedim i razmišljam. Na virusnoj bazi me boli glava, pa ti virusi mogu da pređu na moždanu koru, od čega mogu da umrem i u gorem slučaju poludim. Od majke, koju nisam zapamtila, kao što rekoh nasledila sam tuberkulozu. Bila sam tuberkulozna, zato su mi grudi ovako uske. Zatim sam skrofulozna. Evo, vidite, – i pokaza vrat. – U našoj kući se redovno postilo, mada nismo bili mnogo pobožni. Otac nije dao ni jednoj ženi da zapali kandilo ako ima menstruaciju. U našoj porodici postoji manija čistoće, sve mora da bude čisto. Ako vam nije teško da se dignete, da vidite kako je u šifonjeru sve čisto i složeno. – Otvori šifonjer i pokaza rublje složeno po veličini. – Sve mora, – nastavi Isidora, – da bude na svome mestu. Da se vratim našem predmetu razgovora. Ja sam u Vojvodini pratila razvoj porodica i ustanovila sam da uvek posle treće generacije – izumiru. Tako u Engleskoj nije. Tamo žive i po devet generacija. Samo je kod njih uspon blaži: prvo je običan seljak, pa vojnik, kapetan, moreplovac, pukovnik, pomoćnik ministra, ministar. Tako blago napreduju kroz generacije. I u našoj porodici je tako, kao u Vojvodini. Ja sam treća generacija, i sa mnom se gasi naša porodica. Zapravo, sada sam dobila pismo, kada se ovo bila digla buka oko mene (proslava 80-togodišnjice – D. R.) – od nekoga monaha-paroha Nikodima. Piše nekim slovima kao bubašvabe. Pita me da li sam ja njegova rođaka, jer je moj otac imao iz drugog braka jednoga sina. Taj sin moga oca je imao dvoje muške dece. Jedan je mladić dolazio pre nekoliko godina. Ispostavilo se da smo rođaci, nisam sa njim pričala ni o čemu, jer nismo imali zajednički jezik. Posle sam čula da je umro od tuberkuloze. Ovaj monah-paroh Nikodim što se sada pojavljuje je njegov brat. Pošto je monah, ne može se ženiti. Tako će se sa nama završiti život naše porodice.
Razgovor vodio Danilo. R.
PRILOZI
- Prilog 1: Isidorina radna soba u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković”. Izvor: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković”
- Prilog 2: Isidorina radna soba u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković”. Izvor: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković”
- Prilog 3: Spomenik Isidori Sekulić na Topčideru. Izvor: Web
- Prilog 4: Spomenik Isidori Sekulić na Topčideru. Izvor: Web
FOTOGRAFIJA UMETNICE
- Isidora Sekulić
ČLAN TIMA: | Jelena Milinković |
DATUM UNOSA GRAĐE: | 15. februar 2024. |