Križanić (Marić) Draginja
BIOGRAFIJA
Draginja Liza (Marić) Križanić rođena je u Kosjeriću 1905. godine u uglednoj porodici učitelja, Stamenka i Jelene (Raković) Marić. S obzirom na veliku ljubav prema književnosti i obrazovanju, mlada Draginja, u istoriji umetnosti poznatija pod svojim pseudonimom Liza, odrastaće uz dvojicu braće Sretena i Dragoslava. Početak Prvog svetskog rata razdvojio je porodicu i prekinuo Lizino idilično detinjstvo: otac je kao Solunac prešao Albaniju i dospeo na Krf, Liza se sa majkom i Dragoslavom seli u Užice i Prizren, dok je drugi brat Sreten sa tetkom otputovao u Francusku. Od kraja Velikog rata dolazi do ponovnog ujedinjenja porodice u Skoplju, a 1923. godine Liza upisuje studije francuskog jezika i književnosti u Beogradu, uprkos izuzetnom slikarskom talentu ispoljenom još u mladosti u gimnaziji u Skoplju (1919–1923), gde je likovne pouke primila od profesora Hristifora Crnilovića. Želja i potreba za usavršavanjem francuskog jezika vode je na jednogodišnji boravak u Parizu (1924–25), gde živi zajedno sa svojom prijateljicom, jednom od najznačajnijih i najvoljenijih jugoslovenskih književnica i pesnikinja, Desankom Maksimović. Njih dve upoznaju umetnost posećujući Luvr, brojne muzeje i pariske galerije, slušaju predavanja iz estetike i istorije umetnosti na Sorboni, a Liza upoznaju svog budućeg supruga, kasnije i čuvenog karikaturistu Pjera Križanića, čije će prezime zadržati čak i posle razvoda 1950. godine. Jedno vreme uči u Internacionalnoj školi Andrea Lota (André Lhote), a u Parizu upoznaje i Savu Šumanovića, kao i slikarku Zoru Petrović sa kojom sklapa trajno prijateljstvo. Tada će se družiti i sa krugom jugoslovenskih umetnika koji su boravili dvadesetih godina u Parizu: Stojanom Aralicom, Petrom Dobrovićem, Milanom Konjovićem, Markom Čelebonovićem, itd. Na Monmartru je sasvim slučajno i zahvaljujući poznanstvu sa poljskim umetnikom Alenom, priredila jedinu samostalnu izložbu 1925. godine (Mitrović 2017, 5).
Po povratku u Beograd udala se za Pjera Križanića i oni će postati jedan od najvoljenijih i najpoznatijih bračnih parova u umetničkim krugovima Beograda, a u njihovom stanu u Jevremovoj ulici 49 okupljali su se svi viđeniji međuratni intelektualci poput Ive Andrića, Peđe Milosavljevića, Mila Milunovića, Jovana Dučića, Milice Zorić, Vladislava Ribnikara, Lazara Ličenoskog, Rista Stijovića (Mitrović 2017, 6). Nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1931. godine, Liza je nastavila svoje slikarsko školovanje do 1936. godine kod Miloša Vuškovića i na tzv. večernjem kursu crtanja Petra Dobrovića, da bi zatim realizovala stipendirana usavršavanja u Londonu (1937) u svojstvu članice Međunarodnog umetničkog kluba žena, kao i u Bukureštu i Rimu. Od motiva najviše je negovala portret, mrtve prirode (posebno je volela da slika cveće poput suncokreta, magnolija, zumbula), kao i enterijere. Po motivskim odrednicama bila je Liza slikarka intimističkog duha, ali je rukopis razvijala između realizma, impresionizma i postimpresionizma. Pišući monografiju o umetnici, istoričarka umetnosti i dugogodišnja upravnica Spomen-zbirke Pavla Beljanskog u Novom Sadu, Vera Jovanović istakla je da su „njen umetnički kredo i izraz u celini nerazlučivo vezani za srpsku likovnu scenu četvrte decenije. U njoj su lirska nota u poetici lepog i klasična konstrukcija u građenju kompozicije odnosili prevagu nad racionalnim postavljanjem modela ili motivaˮ (Jovanović 2001, 96). Posebno su je Cuca Sokić, Peđa Milosavljević i Stojan Aralica hrabrili da slika pejzaže, kojima će se ona više okrenuti tek u poratnom i sasvim kasnom životnom periodu (Jovanović 2001, 31).
Prvi put izlagala je 1939. godine na Jedanaestoj prolećnoj izložbi jugoslovenskih umetnika, kada je postala i članica ULUS-a. Pored svoje izuzetne lepote i šarma, Liza Križanić zračila je omamljujućom slobodom duha, elegancijom i izrazitom ženskom samosvešću. U njenom Legatu koji se danas nalazi u Narodnoj biblioteci „Sreten Marićˮ u rodnom Kosjeriću može se naći bogata foto-dokumentacija koja potvrđuje da je Liza bila „žena ispred svog vremenaˮ: vozila je automobil, vozačku dozvolu stekla već 1932. godine i neretko je sama išla na izlete po okolini Beograda. Vozila je auto otvorenog krova i snimljena je na jednoj od fotografija u elegantnom kostimu na ulazu u Kalemegdanski park (Mitrović 2017, 6). Njena lepota postala je deo brojnih beogradskih priča, a Stojan Aralica je govorio: „Sećam se našeg letovanja u Orebiću, pre rata. Sretnem Crnjanskog, onda vidim Lizu Marić Križanić. Ona je letovala na Korčuli, pa je svratila u Orebić… Kako je to bila lepa žena, najlepša žena u Beogradu…ˮ (Jovanović 2005, 26). Njen lik ovekovečen je na brojnim portretima njenih savremenika, od kojih se neka danas smatraju remek-delima jugoslovenske umetnosti. U pitanju su portreti koje su naslikali: Pjer Križanić, Vladimir Žedrinski, Aleksandar Kumrić, Zora Petrović, Ignjat Job, Lazar Ličenoski, Marino Tartalja, Milo Milunović, Milivoj Uzelac, Nikola Bešević, Kosta Hakman, Vilko Gecan, Miloš Vušković, Petar Dobrović, Nikola Graovac, Jovanka Strajnić, Gabro Rajčević, Olga Tekavac (Jovanović 2010, 295).
Tokom Drugog svetskog rata i bombardovanja Beograda, stan Križanićevih je teško stradao, izgubljene su brojne lične stvari, nestale su Lizine slike, umetnička dela koja je bračni par skupljao, kupovao ili dobijao od prijatelja i kolega. Tada je Liza teško obolela, a već početkom 1950. godine, zbog neverstva koje mu nije oprostila zauvek je napustila Pjera: od tog bolnog razlaza ona se nikada nije zaista oporavila. Živela je kod majke u Prizrenskoj ulici nedaleko od Zelenog venca, gde je i slikala, potpuno osamljena i udaljena od javnog života posleratne prestonice. Bolovala je od okoštavanja kičmenog stuba koji se sve više povijao, tako da se lepotica Liza Križanić na kraju sasvim savila, gledajući isključivo u tlo, a ne u nebo koje je toliko puta ovekovečila na pejzažima iz pedesetih i ranih šezdesetih godina XX veka. Nakon smrti majke 1962, živela je sasvim skromno, davala časove slikanja i crtanja, a zahvaljujući Desanki Maksimović uspela je da ostvari pravo na umetničku penziju. Jedan od njenih omiljenih slikarskih motiva bio je pas Loki, koji joj je u najtežim danima pravio društvo. Umrla je sasvim tiho, 3. maja 1982. i sahranjena sa majkom, na parceli 34, na Novom groblju u Beogradu. Tada se od Lize oprostilo svega šest prisutnih lica, među kojima je bila i njena najvernija prijateljica Desanka Maksimović.
Vera Jovanović u celokupnom slikarskom opusu Lize Križanić uočava dve faze u kojima se način rada i pristup slikanoj materiji bitno ne razlikuje. U ranom, kraćem periodu do pedesetih godina potez je energičniji, boja gušća, zvučna kompozicija realističnija, a crtež dorađen i zatvoreniji (Jovanović 2001, 98). Tada nastaju njeni portreti majke, kao i ostvarenja Groblje, Fontana u Trstenom, portreti Desanke Maksimović. U drugoj etapi, posle 1950. godine zvučnost i bogatstvo kolorita najizrazitiji su u slikama sa cvetnim aranžmanima (Jorgovani, Daninoć, Grane japanskih ruža u plavom ćupu). Slična energija i raspoloženje prožima i kompozicije: Morska obala, Hridi kraj Dubrovnika, Motiv sa Gradca. U planinskim pejzažima primetna je utišanost, meditativnost, a postupak je utančaniji. Crtež je šrafiran, nervozan ali je bojeni trag siguran (Divčibare 1962, Motiv sa Divčibara 1968, Pogled na varošicu Rudnik, Rudnik). Beogradski predeli prepuni su vazduha i atmosfere i odvode pogled u daleka prostranstva (Terazijski park, Terazije – pogled iz Prizrenske 1957). Tada nastaju i divne mrtve prirode i žanr scene: Perunike 1957, Mama i Loki, Suncokreti 1961, Poljsko cveće u prirodnom bokalu). Sve slike, ma koliko raznorodne motivski, ostaju u domenu lirskog impresionizma, a po dimenzijama odgovaraju štafelajnim slikama. „Najuspelija dela – portreti majke, motivi predela i sečenog bilja – svrstavaju slikarku među izvorne stvaraoce, umetnike plemenitog dara i nepresušne svežineˮ (Jovanović 2001, 99).
RADOVI
Samostalne izložbe:
1925, Pariz, Atelje poljskog slikara Alena
1984, Beograd, Galerija „Dušan Vlajićˮ, Skadarlija (autori Vera Ristić i Veselin Lađić)
1992, Kosjerić, Legat „Lize Marić Križanićˮ (Galerija Doma kulture)
Grupne izložbe:
1939, Beograd, Umetnički paviljon „Cvijeta Zuzorićˮ, Jedanaesta prolećna izložba
1940, Beograd, Umetnički paviljon „Cvijeta Zuzorićˮ, Dvanaesta prolećna izložba
1944/45, Beograd, Umetnički paviljon „Cvijeta Zuzorićˮ, Izložba ULUS-a u korist ranjenih boraca
1946‒82, Beograd, Liza Križanić prisutna je na svim grupnim izložbama ULUS-a
1967‒1982, Beograd, Liza Križanić redovno je prisutna na izložbama dela jugoslovenskih umetnica Prodajne galerije „Beogradˮ, na Kosančićevom vencu
1997, Beograd, Beogradski sajam, Art Expo 97, Međunarodni sajam umetnosti i umetničke opreme. Ljubica Miljković: Motivi Beograda iz Zbirke Beogradskog sajma. Izložba povodom šezdeset godina od osnivanja.
(Napomena: detaljna bibliografija o stvaralaštvu Lize Križanić, kao i popis svih njenih radova može se naći u: Jovanović 2001, 121–158).
REFERENCE
Doroški, Nada. 1997. Otrgnuto od zaborava, sećanja na ljude i događaje od 1922. do 1966. godine. Beograd: izd. Slobodana Mašića.
Jovanov, Jasna (ur). 2010. Spomen-zbirka Pavla Beljanskog: Život posvećen umetnosti. Novi Sad: SZPB.
Kvas, Milana (ur). 2022. Heroine Spomen-zbirke Pavla Beljanskog. Novi Sad: SZPB.
Jovanović, Vera. 2001. Liza Križanić: život i slikarstvo. Novi Sad: Izdanje autora.
Jovanović, Vera. 2005. Liza Križanić, sećanja i pisma. Novi Sad: Narodna biblioteka Kosjerić i autorka.
Jovanović, Vera. 2010. Likovni krug Pavla Beljanskog. Novi Sad: Tiski cvet.
Popović, Radovan. 1996. Priča o Sretenu Mariću. Novi Sad: Biblioteka Matice srpske.
Maksimović, Desanka. „Cveće Lize Križanićˮ, Politika, 30. april, 1. i 2. maj 1983, 3.
Paunović, Siniša. „Pesnik beogradske panorameˮ, Politika, 2. jul, 1966.
Manojlović, Todor: „Bilder in Belgrad und Zagrebˮ, Belgrader echo, 1. decembar 1940, 7.
INTERNET IZVORI
OSTALO
Ignjat Job, Liza Križanić
ulje na platnu, 90,5 х 65 cm (1931)
potpisano dole levo: Job
inv. br. SZPB 29
„Jedan od najboljih Jobovih portreta nastao u Supetru 1931, u vrijeme slikarove pune zrelosti i duševne stabilnosti. To je portret supruge Pjera Križanića, poznatog karikaturista i bliskog Jobova prijatelja iz studentskih dana sa zagrebačke akademije, Lize Križanić, točnije Drage Marić (1905–1982). Riječ je o iznimno zanimljivoj ličnosti koja je, osobito kasnijih godina u beogradskim umjetničkim krugovima, uživala status intrigantne i cijenjene osobe, i koja je i sama bila umjetnica. U vrijeme kada je Job radio ovaj portret, Liza Križanić bila je dvadesetšestogodišnjakinja svjesna svojega šarma. Iz istoga vremena potječe i jedan ženski akt (sada u Galeriji umjetnina Bol) koji također prikazuje isti model. Grgo Gamulin ističe kako je riječ ne samo o najboljem Jobovu aktu već i jednom od najboljih ženskih aktova hrvatskoga međuratnoga razdoblja, koji zrači kako erotskim nabojem tako i punom prirodnošću svojega golog tijela. Promatramo li portret Lize Križanić u kontekstu toga akta, slikanoga vjerojatno u isto vrijeme, tada nonšalancija, svijest o vlastitoj ljepoti i stanovita frivolnost koji zrače iz slike dobivaju drugo značenje. U Jobovu jednostavnom oblikovanju tijela, u kojemu široki potezi nanešene boje imaju odlučujuću oblikovnu ulogu, jedan sitan detalj upada u oči: dio lakta lijeve ruke modela izlazi iz kadra slike, a taj prividni kompozicijski nedostatak daje cjelini dojam veće prirodnosti i lakoće. Plavi elegantni kostim, u koji je gospođa Križanić odjevena, dominantan je koloristički sadržaj slike kojemu kontrastne zeleno-plavo–narandžaste linije bluze daju veću izražajnost. Bijele duge rukavice nisu samo element koji treba istaknuti eleganciju žene već one također i u formalnome pogledu imaju važnu ulogu neutralizirajući suprotnosti dominantnoga plavila kostima i zagasitog okera podloge iza modela. Apstraktna pozadina u gornjem dijelu slike sadrži sve ključne kolorističke elemente figure iz prednjega plana i predstavlja neki oblik polja rezonancije ističući pri tom bolje sam likˮ (Spomen-zbirka Pavla Beljanskog: Život posvećen umetnosti, 2010: 202).
Liza Križanić, Cveće
ulje na platnu, 46 х 38 cm (1951)
potpisano dole desno: Liza Križanić
zapis na poleđini slike, gore:
Liza Križanić: „Cveće” 1951
inv. br. SZPB 48
„Liza Križanić je prvi put obradila motiv cveća 1930. godine. Od dve stotine devedeset devet slika, popisanih u monografiji o njenom stvaralaštvu, sto trideset tri su hrizanteme, perunike, ruže, jorgovani, magnolije, ciklame, tuberoze, ljubičice, zumbuli, dan i noć, suncokreti, poljsko i drugo cveće u vazama, teglama, krčazima i ostalim posudama, na tek naznačenim podlogama, uvek s jednostavnim pozadinama, koloristički usklađenim sa celinom. Rascvetale grane i cvetne aranžmane unosila je ponekad i u predele i u malobrojne mrtve prirode, tako da se u pravom smislu odredila kao slikar cveća. I ovo Cveće u bokalu od bele majolike s tek nagoveštenim karakterističnim plavim linearnim ornamentom, potvrđuje da se Liza Križanić nikada nije odrekla intimističkih uverenja, čak ni u vreme kada je ovaj pravac označen kao dekadentni zapadni formalizam koji ne odgovara novom društvenom poretku. Ona sigurno nije želela da menja sebe ni svet revolucionarnim obrtima, iako je britkim sentencama jezgrovito objašnjavala karikature svoga supruga i u prvim godinama posle Drugog svetskog rata. Slikarstvom je otkrivala smisao u malim i tako potrebnim dragim detaljima iz najbližeg okruženja. Nervaturom crteža, razigranim potezima i pastelnim tonovima odražavala je nežnost i svoju prirodu. Ova umetnica starog kova nije se povodila za trendovima u umetnosti, nego je nastavljala da neguje započeto u vreme likovnog formiranja. Ipak, njeno stvaralaštvo nije usamljeno nego se vezuje za ono što su u isto doba radili njoj srodni autori poput Svetolika Lukića i Aleksandra Kumrićaˮ (Spomen-zbirka Pavla Beljanskog: Život posvećen umetnosti, 2010: 344).
Liza Križanić, Pogled na Beograd
ulje na platnu, 54 х 72,8 cm (1953)
potpisano dole desno: Liza Križanić 53
zapis na poleđini slike, gore levo: Liza Križanić:
/ „Pogled na Beograd iz Kumodraža” / 1953.
inv. br. SZPB 50
„Od oko sedamdeset poznatih gradskih motiva izvedenih tehnikom ulja, kojima je Liza Križanić počela da posvećuje pažnju od 1945. godine, polovina se vezuje za Beograd. Posebno je volela panorame sa Savom i Dunavom, ono što se videlo iz stana u Prizrenskoj, sa obližnjeg hotela „Moskve” i drugih njoj dragih mesta, zatim prostran trg Terazije i pojedine monumentalne građevine (Narodnu skupštinu, Železničku stanicu, Pančevački most). Kao da je socrealističkim zahtevima odgovorila pogledima na Novi Beograd u izgradnji (1948), ali nije se udaljila od intimizma, sopstvene poetike i lirskog usmerenja, kojima je ostajala verna čak i kada se približavala ekspresivnijem izrazu. I tada je slikala predele obogaćene arhitektonskim zdanjima što se nižu kao bojene mrlje, kao ritmovi geometrizovanih površina, kao titraji emocija, a ne topografski tačno prenošenje i oponašanje viđenog. I Pogled na Beograd potvrđuje da je poštovala likovnost i kolorističke skladove odabranog segmenta periferije s naznačenim naseljem u daljini, da je u prvom planu preciznija, ali da joj pogled leti ka širokim vidicima, beskrajnim horizontima i prostranstvima neba pred kojima nestaju detalji i sve se pretače u atmosferu. Ovaj rad ostaje kao beleg opiranja vremenu, kao dokaz kako su naizgled nezainteresovani slikari bili na svoj način aktivni u borbi za slobodu stvaralaštva i pravo pojedinca da ispoljava sebe onako kako jedino može, u večnom dijalogu s prirodom, ostajući po strani od tokova savremene umetnosti koja nezadrživo hita ka neistraženim mogućnostima i novim estetskim postulatimaˮ (Spomen-zbirka Pavla Beljanskog: Život posvećen umetnosti, 2010: 346).
Odlomak iz knjige: Ivanović, Nikola. 2020. Identiteti: Predstave žena u srpskom slikarstvu (1918‒1941). Novi Sad: Galerija Matice srpske, 59‒61.
„Jedan od zanimljivijih primera razmišljanja o naciji i tradiciji, ali i susreta klasne drugosti, zbog složenosti pogleda i pozicija unutar same slike, svakako je monumentalno platno Zore Petrović s prikazom Seljanke iz Crne Trave (1941). Puna, sedeća figura žene u narodnoj nošnji, autentičnog folklornog repertoara, zabrađena maramom, s dugom keceljom, vunenim čarapama i opancima, kontrastirana je građanskom ambijentu Zorinog ateljea, udobno nameštena u bidermajer naslonjač – isti onaj na kojem su prilikom portretisanja sedeli Pavle Beljanski i Leposava Pavlović. Kako je slikarska okupiranost bojom tokom tridesetih godina bila vodeća likovna polemika, ne čudi da se kolorističan folklorni ansambl arabeski i boja našao u fokusu slikarskih motiva, pa tako nije obišao ni „kolorističku fazu” modernizma Zore Petrović, unutar koje će se, zbog učestalosti motiva, čitav jedan period označiti kao „folkloristička faza” (J. Čubrilo, 2011. Zora Petrović. Beograd: Topy, 85–86). Ta je faza bila još jedna od sekvenci Petrovićkinog preispitivanja i traganja za slikarskom istinom. Identitetska slojevitost drugosti na ovom portretu usložnjava se saznanjem da na slici nije nikakva seljanka iz Crne Trave već slikarka Draginja Liza Križanić (Stojsavljević, J. 2013. Pavle Beljanski – prijatelj umetnika. Zora Petrović. Novi Sad: Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, 21). Zbog svoje „egzotične lepote”, Križanićka je tokom tridesetih godina bila jedan od najpoželjnijih modela u Beogradu, a njen lik zabeležen je na velikom broju portreta. Ta „egzotičnost” Križanićkine lepote dobila je u očima Zore Petrović drugi oblik, odnosno data joj je nova (bez)obličnost. Petrovićka je ovim portretom napravila potpuni otklon od ukalupljenog viđenja Križanićkine nesvakidašnje lepote koja je, u očima buržoaske estetike, s brižljivim pomodnim detaljima ukazivala na njen građanski i rodni status, kao što je to na radovima Ignjata Joba (1931), Nikole Beševića (1935), Vladimira Žedrinskog (1932), Petra Dobrovića (1934), Benče Obreškova ili Pjera Križanića. Zorina prezrenost Križanićkine lepote i „poružnjivanje” očituju se u slikarkinoj predodžbi istine u životu i na platnu. Ružno za Petrovićku, kako to Eko tvrdi za romantičare, „nije negacija, već drugo lice Lepote” (Eko, U. 2004. Istorija lepote. Beograd: Plato, 321). S druge strane, ta grotesknost Križanićkinog lica istovetna je grotesknosti primitivne maske na licu Pikasovih gospođica iz Avinjona, koja je kao paradigmatska slika modernosti ujedno i pamfletski prikaz modernističke okupiranosti drugostima – u Pikasovom slučaju rasnog drugog, a u slučaju Zore Petrović klasnog, pa i rodnog drugog. To stalno gledanje drugog i važnost drugog u procesu samoidentifikacije, psihoanalitičke studije potkrepljuju, najpre, Lakanovom fazom ogledala u kojoj dete tek u prisustvu majke postaje svesno sopstvenog odraza ogledalu. Konstruisanje sopstvenog identiteta nemoguće je bez gledanja „drugog”, prema Stjuartu Holu identifikacija je „oblikovanje prema drugom”, utemeljena u fantaziji, projekciji i idealizaciji (Hall, S. „Kome treba identitet”, Reč, br. 64, 2001, 217). Ružno se u ovom slučaju ispostavlja kao drugost lepom, tradicionalno kao drugost modernom, a upravo je u tom „ružnom” povratak primitivnim i naivnim idejama koje povezuju slikarstvo Zore Petrović s konceptom „primitivnog” kod ranih zapadnoevropskih modernista (Čubrilo 2011, 99). Iz drugog ugla, njeno poružnjivanje oličava „folklorno i narodno”, postaje zaštitnik društveno obespravljenih i nosilac liberalnih ideja. Ta potreba za slobodom i preispitivanje drugosti može biti pokušaj razumevanja i pozicioniranja Petrovićkine sopstvene drugosti i potencijalnog kvir identiteta, gde „ružnost” Križanićkinog lica, ali i svih drugih modela na njenim slikama, reprezentuje Fosterovu „sliku-ekran” čije je značenje u posredovanju između onoga koji opaža i njegovog traumatskog doživljaja spoljašnjeg sveta (Atanasoglu-Kalmajer, N. 2004. „Ružno”, u: Kritički termini istorije umetnosti. Novi Sad: Svetovi, 355). Tako će sukobljavanje drugosti – Draginje i Lize, građanke i seljanke, tradicionalnog i modernog, ružnog i lepog, biti Zorin pokušaj sopstvenog pozicioniranja i identifikacije subjekta, ali i oličenje autorkinog slikarskog modernizma koji odudara od klasičnih akademskih i buržoaskih estetskih zahteva i normi. Slojevitost ovog portreta ujedno potvrđuje Igoovu tvrdnju da „lepota ima samo jedan vid; ružnoća ih ima na hiljade”, baš kao i identitet.ˮ
PRILOZI
Prilozi, RADOVI LIZE KRIŽANIĆ
- Prilog 1. Liza Križanić, Pogled na Beograd, 1953, Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad
- Prilog 2. Liza Križanić, Suncokreti, 1961, Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad
- Prilog 3. Liza Križanić, Cveće, 1951, Spomen-zbirka Pavla Belanskog, Novi Sad
- Prilog 4. Liza Križanić, Dubrovnik, 1978, Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad
Foto-album LIZE KRIŽANIĆ
- Prilog 1. Nikola Bešević, Portret Lize Križanić, 1935, Legat „Lize Marić Križanićˮ, Kosjerić
- Prilog 2. Liza Križanić na Svetom Stefanu, 1937, Dokumentacija Spomen-zbirke Pavla Beljanskog, Novi Sad
- Prilog 3. Liza Križanić, Jovan Dučić, Milica Zorić i Pjer Križanić sa decom Milana Gavrilovića, Foto Legat „Lize Marić Križanićˮ, Kosjerić
- Prilog 4. Liza Marić Križanić, Legat „Lize Marić Križanićˮ, Kosjerić
- Prilog 5. Pjer Križanić, Desanka Maksimović i Liza Križanić, Legat „Lize Marić Križanićˮ, Kosjerić
- Prilog 6. Ignjat Job, Liza Krizanić, 1931, Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad, Foto. V. Popović
FOTOGRAFIJA UMETNICE
- Liza Križanić, Dokumentacija SZPB, Novi Sad
PRILOZI:
ČLAN TIMA: | Dijana Metlić |
DATUM UNOSA GRAĐE: | 9. oktobar 2023. |